Ivan Goran Kovacic--Skender Kulenovic

Ivan Goran Kovacic
Hrvatski pjesnik,rodjen u Gorskom Kotaru,skolovao se u Karlovcu i Zagrebu,ucesnik NOB-e ubili ga cetnici u Istocnoj Bosni 1943. pisao o ustaskom,cetnickom i zlocinu uopste.

Posljednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza;
Jer do pasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.

Goran se rodio 21 marta 1913. u Lukovdolu u Gorskome otac Ivan i majka Ruza.Prvi radovi "ognji i roze","sveti psovac".
Vrhunac Goranova stvaranja i djela je poema "Jama", nastala u ratnim danima himna slobodi i humanosti.Zapravo "Jama" opisuje odnos zrtve i zlocinca! U poemi nema nijedne neskladne rijeci, nijedne izravne parole ili verbalne osude. Uzvisenim i ljudskim rijecima izrazava sve:

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada covjek ziv?
Zar ima mjesto gdje udara ruka,
I zivis s onim koji ti je kriv?..
=================================================================================================================================================

Skender Kulenovic
Pjesnik i pripovijedac Skender Kulenovic bio je potomak cuvene begovske loze, u cijem vlasnistvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lako kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su fasisti - zvijeri, zapalili kucu, ubili muza i sinove.
Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosanskim kostima nastale "Republike Srpske", jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme "Stojanka majka Knezopoljka." Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

Nije ovo, djeco, Knespolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li ce ove godine kositi?
Ko li ce djevojke prositi?
Ko li ce rakije peci?
Ko li ce slanine sjeci?
Aj, zar ce se ovi nerasti nesiti,
zar ce se nasom pogacom rumenom
- crvena kad nikne iz nasih kostiju-
zar ce se nasom pogacom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar ce skotske laloke pogane
nasim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar ce nasom rakijom prvenom
salovita svoja zdrijela palucati?!
I zar ce njihove sape cupave
sto su se u nasoj krvi kupale
nevjestama sto su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije nase samrti,
zar ce im se sito-pjano stucati?!
Aj, ko ce ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko ce ih zatrti,
ko ce okajati
moga Srdjana,
moga Mrdjana,
moga Mladjena? ...