Ivan Goran Kovacic,,,,,,"JAMA"

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oci zgasle na mome dlanu.
Sigurno jos su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I cutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oci zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste koje krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja koje zjapi
Da bodez u vrat zabode mi sladje:
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.
Posljednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mucenika sjekli.
Ne znam koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
kako cu tebe sada oplakati..."
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svjetlo ko majcino mlijeko!
Al ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece: "Zgnjeci svoje oci!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
I vise nisam nista cuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II

Mokracom hladnom svijestili me Cuske
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uske
Krvnici tupim i debelim silom
"Smijte se!" — ubod zapovijedi prati —
Oboce svima pred krst cemo dati!"
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije ko da grohocu mrtvaci;
I same klace smete ludi hohot
Pa svaki bicem na zrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda sto smo ipak zivi),
U red za uske otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku culi iz sume smo pticu):
provlacili su kroz uske nam zicu
I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strasna muklo bi zarezo.
"Sutite!" — rikne krvnik — "nije lako,
Al potrebno je da tko ne bi bjezo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.
Krvozednike smiri zican lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I zacuo se vode mrzli klokot
U zarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teska posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo sali.
Zaboravili kao da su nas:
Zijevali, vjetre pustali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce — zica me probode.

III

U mome redu pocela da ludi
Neka zena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuca gori! Ljudi!"
A zica ljuto pocela da pori
Nabreknute, grozne nase usi.
Na tla se zena ugusena srusi.
"Dupljasi! Core! Lubanje mrtvacke"
Sove! U duplja dat cemo vam zere
Da progledate! Vi, corave macke!"
Zarezi pijan koljac kao zvjere
I slijepcu nozem odcijepi lice
Od uha sto se zaljulja vrh zice.
Urlik i teski topot slijepe zrtve
(Sto bjezec kroz mrak uvis noge dize),
I brz trk za njom, sred tisine mrtve,
I tupi pad, kad lovca noz je stize
O, taj je spasen! — rekoh svojoj tami
Ne opazivsi da nas vode k jami.
Srce je muklo supljom grudi tuklo;
Tad druga srce preko zice zacuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Sto srce skacu kad u mraku placu!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko jos ovog jutra,
Duboku jamu, juce iskopanu.
Napregnuh sluh da cujem kad unutra
Uz tupi udar prve zrtve panu.
Ostrom svijesti odlucuh da brojim:
Ja, pedeseti sto u redu stojim.
I cekao sam. Skupljao sam tocne
Podatke: tko je vec nestao straga,
Tko sprijeda — zbrajo, odbijao, dok pocne
Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi paznji ne izbjegnu.
Negdje je cvrcak pjevo; oblak pokri
Zacas u letu sjenom cijelo polje.
Cuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao siroko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na noznome brdu.

IV

Kad prva zrtva pocela da krklja,
Cuh meki udar, i mesnata vreca
Padase dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, medju pleca
Drugi, a ruka naglo zrtvu grune
U jamu gdje ce s drugima da trune.
Netko se mrtvo ispred mene slozi
Il iza mene, riknuvsi od straha,
A ja udarce silnom svijesti mnozih,
Odbijajuci pale istog maha,
Mada sam svakog — sto kriknu, zagrca —
Cutio kao ugriz u dno srca.
Covjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da racun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuce me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.
Al silna svijest paznjom me opsjednu:
U sluh se zivci, krv, meso i koza
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
zrtvu; sezdeset i dva boda noza.
Sluso sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kase mesa.
Uto ocutjeh da po krvi klizem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stizem!

V

O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oci:
I bijelu kozu, i noz koji kolje,
I zrtve (kao jagnjad sto se koci
Caskom pred klanje, al u redu blize
Korak po korak mirno k nozu stize).
Bez prekidanja red se dalje mico
— Ko da na celu netko nesto dijeli —
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na zezi strasnoj tih su nas zeli
Ko mrtvo klasje koje jedva susti.
(To se cula krv sto iz grla pljusti.)
Korak po korak posli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Zacuh zvuk jace. Ukocen, ko propet,
Stadoh. Na usni tudje krvi gorak
Okus ocutjeh. Sad sam bio treci
Sto jamu ceka u redu stojeci.
Strasna mi tama, od sljepoce gora,
Sav um pomuti i na cula leze,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Snijeze!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko ostar ubod igle usred zjene.
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grca; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago —
I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja — kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me sinu s pleci. U dubinu.

VI

U bezdanu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tisti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah svijescu sinu: Neka zena vristi!
U jami sam — tom zdrijelu naseg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Lezim na lesu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, sto u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne kada zena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pruzih ruku: napipah ranu sklisku.
I prvi puta sva zivotna snaga
Nad lesevima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavristala u jami —
Sav pako jeknu jezivo u tami.
Bomba ce pasti! Uzasnuh se prvo;
U grcu strasnu zgrabih rukom nize.
Zakoljak nadjoh grozan. Les se rvo
Sa mnom i na me poceo da klize.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake zacuh i glasove vani.
O boze moj, zagrlila me zena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koza lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koscate ruke, i zarko ih ljubih.
Cinilo mi se: mrtvu majku ubih.
Cuo sam kako umiruci stenje,
I pozelio ludo da ozivi.
Sve leseve tad molih oprostenje.
Ocutjeh tvrdu usnu gdje se krvi —
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, jos sam gorko rido.

VII

Usutjeh. Sam sam medj truplima lednim,
A studen smrti na ledja mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih zednim
Vatrama nepca, jezika i zdrijela.
Led smrti suti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoca ori.
Taj grozni teret sto na meni lezi,
Ni smrtnim ledom nece da priusti
Hladnocu grla; a biva sve tezi:
Odjednom skoro viknuh: voda pljusti!
Cujem gdje s vrha po truplima tece;
Ah, studen mlat! — al pece, pece, pece!
Po goloj kozi, po ledjnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potocic studen pali vatru zarku,
Dube u mesu kanalice ljute.
I kad na usnu mlazic zarki kapno,
Opaljen jezik kusnu zivo vapno!
Puna je jama: Na lesine liju
Vapno da zivim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leseve cutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.
Taj zadnji trzaj umiruceg zivca,
Taj cudni drhtaj na kojem sam plivo
Ucini da sam blagosiljo krivca:
O gle! jos truplo kraj mene je zivo —
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestase jadi!

VIII

Kada se mrtvi val zivota stiso,
Korake zacuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obiso;
I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba —
Ko grobar kad se izvlaci iz groba.
Zaprepastih se: lesevi se micu,
Klizu nada me, polako se ruse —
Smiju se, placu, hropocu i vicu,
Pruzaju ruke i bijesno me guse...
Osjecah nokte, straznjice, bokove,
Trbuhe, usta sto me ziva love.
Prestavljen stadoh. Stadose i oni.
Sad je tezina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me vise! — rekoh sebi; — To se
O vratu tvome splele zenske kose.
Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leseva: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenicki: krv gusta
kroz nosnice u grlo ostro briznu.
Smijo sam se — al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, sto da se tjesim:
Odsad ce ljudi mislit da se smijem
Kad placem, i da placem kad se smijesim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjecat ce svijet na crno zdrijelo jame.
I sama sebe osjeco sam krivim
Sto ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj ziv... a ja ne zivim...
I cekah da me opet natrag bace.
Al rana zivim bolom: ziv si! rece.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spusta vece.

IX

O, nikad nisam ocekivo tamu
S tolikom ceznjom. Pazi! rosa klize
Niz trupla dodje do mene, u jamu!
Uzaren jezik poceo da lize
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Sto su se na me ko zlijeb nadnijela.
Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo —
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
Nisam vec trno. Vuko sam i skubo
Dugacke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren cedjom kao ludim bijesom.
Nisam osjeco bola, straha, stida;
Obarah les za lesom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji sto se kida.
A mozda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih njeznu dragu.
Zedj mi je dala bezumlje i snagu.
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, zivinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
Dozvah se: usta, punih trave, lezim,
Gorim, ledenim: u teskoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bjezim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Nasim mukama se ruga.
I mrznja planu. Ostavi me tuga.

X

Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garista mog sela;
Miris iz kog se sve sjecanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve sto je zivot sijo i smrt zela.
Gdje je mala sreca, bljesak stakla,
Lastavicje gnijezdo, iz vrtica dah;
Gdje je kucaj zipke sto se makla,
I na traku sunca zlatni kucni prah?
Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Sto s domacim sturkom slavi zivot blag;
Gdje su okna s komadickom neba,
Tiha skripa vrata, sveti kucni prag?
Gdje je zvonce goveda iz stale
Sto, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeca mira nad sela nam i rod.
Nigdje placa. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujuci, na garista sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj cesme,
Crni se na putu lesina od psa...
Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada covjek ziv?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I zivis s onim koji ti je kriv?
Zar ima mjesto gdje jos vriste djeca,
Gdje ima otac kcerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?
Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijece
Rubi jos radost i tazi jos bol?
Zar ima veceg bogatstva i srece
Nego sto su skrinja i klupa i stol?
Iz sume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad rasprseno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snazna poput zdravlja.
Planu u srcu sva ognjista rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi zila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Drzec se smjera garisnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vasim pucnjevima.
Tu ste me nasli lezati na strani,
Braco rodjena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
Siroka svjetlost, kao bozji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
Ocutjeh na celu meku ruku zene;
Sladak glas zacuh: "Partizani, druze!
Pocivaj! Muke su ti osvecene!"
Ruke se moje prema glasu pruze,
Bez rijeci, i dosegnuh njezno lice,
Kosu i pusku, bombu vidarice.
Zajecao sam i jos i sad placem
Jedino grlom, jer ociju nemam,
Jedino srcem, jer su suze macem
Krvnickim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moci,
A htio bih, tugo! — s vama u boj poci.
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vasem svjetlu. Pjevajte. Jer cutim
Da sad tek zivim, makar mozda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vasa mi pjesma vraca svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.