POD STARIM MOSTOM NERETVE
" U meni veceras Neretva neka
razbija ogromna brda daleka,
muci se,urlice,razmice klance,
kida sve svoje zelene lance
i rije kroz moje srce ridje,
jer mora nekud da izidje.
U vama veceras ta ista reka
cudno je meka.Sva je od mleka.
I cas je zlatna.I cas je plava.
U njoj se ceo svet odslikava.
Svako u sebi Neretve druge
pod Starim mostom mora da sretne.
Zato su nase srece i tuge
uvek drugacije istovetne."
===============================
============
OCI
U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.
Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.
Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.
Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. "Ne zidaj vrata veca od kuce ", kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.
Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.
Ovako sam to cuo: "Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"
Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog:"Niko me na svetu nije pokori sem mene".
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.
I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.
===========================================================\
====================
Prepoznam starost novog. Jalovost zahuktalog. Prepoznam gde se mesaju velikodusnost i pohlepa, i beslovesnost i slozenost, i saradnja i izazov, i davanje i kradja.
Izbrisem sve rukavom i sve ponovo zapocnem.
Ili mi kazu – ovako izgleda savrsenstvo. A ja vidim – ne izgleda. I krivo mi sto vidim.
Jos deda mi je govorio: "Treba pustiti svakog da radi kako radi. A ko je sobom ushicen, nemoj to da mu kvaris".
Sto vise njih u zabludi, sve vise si ti u pravu.
A ja tako ne mogu. Ja zasucem rukave. Izgubim dane i noci. Niti me neko moli. Niti me neko tera.
Zapnem umesto drugog, raskrvarim svu dusu, ali mirno i strpljivo dovrsim dovrseno.-Mika-
Friday, June 24, 2011
IZET,KIKO SARAJLIC
- Petak, Jun. 24. 2011 - Pocetna
IZET KIKO SARAJLIC
(1930. - 2002.)
Izet Sarajlic je roden 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za zeljeznicara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako ce kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlic je dobio ime po djedu s oceve strane, koji je bio cinovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem ce ostati sve do kraja zivota, 2002. U Sarajevu je pohadao musku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodisnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.
Bio je clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruzenja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reci da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlic je zivio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge dozivjele nekoliko izdanja.
Vjerovao je da pripada XX stoljecu pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je oznacavao na sebi svojstven nacin: 1999+1, 1999+2… Citajuci njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Ese, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, zivotnom saputnicom, dva najsnaznija pjesnikova zivotna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvecoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre zene, koja je zahvaljujuci njemu zauvijek usla u svijet knjizevnosti.
Izrasla iz duha vremena u kojem je zivio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlica oplemenjuje svakog svog citatelja. Nije potrebno tragati za estetskim dozivljajem, on je pred citateljem u svakoj Sarajlicevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesnicku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlica, naci cemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesnistvo kao Izet Sarajlic. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvisne dekorativnosti i retorike.
Elegicnost kao najizrazitija crta Sarajliceve emocionalnosti, njegovo poimanje zivota uopce i ljubav kao neizbjezni light motiv, cesto upucuju na romanticnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav dozivljava svoju punu afirmaciju. siroka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odisu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantican, Sarajlic ne stvara apstraktni romanticarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najcesce je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvecem dijelu njegove poezije osjeca idilicna slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog zivota, a to ga opet priblizava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujuci jednostavnosti izraza prozetog dubokom osjecajnoscu.
Bibliografija
U SUSRETU, pjesme, Polet, Sarajevo, 1949.
SIVI VIKEND, pjesme, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955.
MINUTU CUTANJA, pjesme; Svjetlost, Sarajevo, 1960.
POSVETA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1961.
TRANZIT, pjesme, Veselin Maslesa, Sarajevo, 1963.
INTERMECO, pjesme, Bagdala, Krusevac, 1965.
GODINE, GODINE, pjesme, Nolit, Beograd, 1965.
PORTRETI DRUGOVA, proza, Svjetlost, Sarajevo, 1965.
PUTUJEM I GOVORIM, pjesme i proza, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
IPAK ELEGIJA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1967.
VILSONOVO SETALISTE, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
STIHOVI ZA LAKU NOC, pjesme, Prosveta, Beograd, 1971.
PISMA, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
KOGA CE SUTRA VOZITI TAKSISTI, memoarska proza, prvo izdanje Veselin Maslesa, Sarajevo, 1974. drugo izdanje Delta-pres, Beograd 1980., trece izdanje Feral Tribune, Split, 1998.
NASTAVAK RAZGOVORA, pjesme, Slovo ljubve, Beograd, 1977.
TRINAESTA KNJIZICA POEZIJE, pjesme, Jedinstvo, Pristina, 1978.
KNJIGA PRIJTELJA, prevodna poezija s komentarima o autorima, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
NEKO JE ZVONIO, pjesme, Gradska biblioteka Cacak, Cacak, 1982.
NEKROLOG SLAVUJU, pjesme, Prosveta, Beograd, 1987.
SLAVIM, pjesme i proza, Udruzenje knjizevnika Crne Gore, Titograd, 1988.
OPROSTAJ SA EVROPSKIM HUMANISTICKIM IDEALIZMOM, poezija, Univerzitetska rijec, Niksic, 1989.
SARAJEVSKA RATNA ZBIRKA, prvo izdanje Nedjelja, Sarajevo, 1992. peto izdanje Oko Sarajevo, 1995.
KNJIGA OPROSTAJA, Rabic, Sarajevo, 1996, drugo izdanje 1997.
30. FEBRUAR, pjesme, Rabic, 1998.
V.P., proza, Rabic, 1999.
Nagrade
Dvadesetsedmojulska 1963.
Disova plaketa 1982.
Zmajeva nagrada 1985.
Nagrada Branko Miljkovic 1987.
Nagrada ZAVNOBiH za zivotno djelo, 1989.
Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993.
Italijanska nagrada Mediterranneo, 1997.
Nagrada ''Erguvan' '- Turska, Istanbul, 1997.
Premio Finaleinsieme, Modena, Italia, 1998.
Nagrada Alberto Moravija, Italija, 2001.
Sestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 2002.
Pocasni gradjanin grada Salerna, Italija, 2002.
Isjecak iz Intervjua: Izet Sarajlic
Kada ce covjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini
Sa pjesnikom Izetom Sarajlicem razgovarao sam u njegovom stanu. Prvo sto sam primijetio bila je pisaca masina. Na zidu su uokvirene slike, a na visecim policama knjige - gotovo sve stare. Jedino sto je iskakalo iz tog enterijera bila je muzicka linija, koju mu je, kako kaze, nedavno poklonilo neko udruzenje zena iz Beograda.
Ovo nije cijeli razgovor koji sam s njim vodio i tek poslije, kada sam ugasio diktafon, govorio je nesto opustenije. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa covjekom koji, odbijajuci ucestvovati u ovoj novoj civilizaciji, kaze: Jebes civilizaciju kojoj je Bukowski orijentir.
Kada sam tek usao, upitao me za koje novine radim interview, a ja sam mu odgovorio da je to za web-magazin, internet. "A, za to cudo. Ja u to ne vjerujem", rekao je Sarajlic.
LAGANO S TUGOM
U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.
Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.
Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.
Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.
U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.
Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.
Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.
Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!
Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,
koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelu
i nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.
Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.
Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?
A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.
Ja idem. Ja sam jos tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
casticu vas cajem i uspomenama.
Ja sam jos tu.
Minutu cutanja za mene!
IZ VOZA
Gledao sam kako promicu zene…
Sadasnje
I buduce…
Pejzazi,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noc
I dan.
Iskocicu na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javicu ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…
NE ZNAM ZASTO
Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto.
Ne znamo zasto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zasto usta moraju da proplacu Zbogom
kad je ljepsa, manje bolna rijec Dovidjenja.
Ne znamo zasto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za pozar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke,ako se vec rastati mora
Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto,
cekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane zene
jeseni prolaze, prolaze...
DRUGI PUT BIH ZNAO
Premalo sam uzivao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se nasladivao ljepotom starih pjesama
i setnjama na mjesecini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo vise
da uzivam u zivotu.
Drugi put bih znao.
VEC NAGLAS…
Vec naglas su te brezama recitovala moja predvecerja.
Vec nista u mom zivotu nije bilo vazno tako kao ti.
Vec sve oko mene je bilo samo dio opsteg mita o tebi.
Vec nijedan drvored kojim si prosla nije se zvao prosto drvored.
Vec sve je znalo da ces doci.
S nebom plocnici vec su se u zivot kladili da si tu negdje.
Buducnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Buducnost je vec oponasala tvoje pokrete i tvoj hod.
TRAZIM ULICU ZA SVOJE IME
Setam gradom nase mladosti
i trazim ulicu za svoje ime.
Velike, bucne ulice -
njih prepustam velikanima istorije.
Sta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.
Malu ulicu trazim, obicnu, svakodnevnu,
kojom se, neopazeni od svijeta,
mozemo i prosetati poslije smrti.
U pocetku ona ne mora imati mnogo zelenila,
cak ni svoje ptice.
Vazno je da u njoj, bjezeci pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i covjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude poplocana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvaznije.
Najvaznije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreca.
SARAJEVO
Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Zenske" nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voljeti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine rijeci postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.
PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nesto povodom moje
najnovije zbirke...
O uticajima ponovo izmislili su citave price.
Najveci uticaj na mene izvrsila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.
Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijece u vazi.
Tvoje oci su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.
DA JE BAREM 1993. GODINA
Da je barem ona strasna,
po ponizenju ni sa cim uporediva
1993. godina
kada nismo imali niceg
sem jedno drugog.
Barem da je ta strasna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!
Jos punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te drzim za ruku!
KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE
Pa, nekako ce se vec snaci.
Pustice koju suzu, odrzati tri govora.
Onaj treci, nad rakom, neka bude sto kraci.
Onda ce se vratiti u svoju noc
i poceti zaboravljati.
Prve noci pod zemljom jos cu zvati u pomoc.
Htjeti da procitam barem "Oslobodenje", barem
"Vjesnik"
Poslije cu se vec i sam naviknuti.
Ali,
mi cemo se jos sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna njezna rijec,
ja cu tu biti.
Ja znam ko ce najteze vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!
MALA, VELIKA MOJA
Veceras cemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je vise nego sto je ikad
u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka
odbolovali samoce svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag
dok je posljednji put,
crven kao komunizam,
goreo horizont njihovih zelja.
Preko njihovih neljubljenih godina,
izbodena i uspravna,
presla je buducnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopcanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom.
Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta,
s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
Cekale su Ane, Zoje, Zanet.
Cekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dace djecacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih ociju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti...
LJUBAVNA PJESMA SEZDESETIH GODINA VIJEKA
Tesko je ljubavi, sve teze.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoskolke
od ljubavi bjeze.
Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Sta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?
Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?
Tesko je, tesko je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni ustipke pravis,
pravis snenokle,
a ti izlazis na balkon,
pusis cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete
vjerujes u "Vertera", u kolace,
u tu tugu sto nas oboje steze,
i ja placem, placem, placem,
jer tesko je ljubavi. Sve teze.
NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA
Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog juznoslovenskog nacionalistickog ludila,
mogli divno stariti.
A evo,
od citavog naseg zivota
ostali su nam jedino
ovi nasi tuzni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
Reci cu ti
i kad sam u svojoj nesreci najsretniji:
kad me na groblju uhvati kisa.
Uzasno volim da kisnemo zajedno!
PO LATICU
Po Laticu
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Laticu
morao bih da odem u opstinu i zatrazim razvod.
Nece.
Nece,
Laticu,
od strane Sarajlica biti nikakvog razvoda.
Ni poslije cetrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pisem
Petrovoj kcerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.
Sta mogu,
mi Sarajlici smo takvi!
RAZMISLJAJUCI O SKENDERU KULENOVICU
Jedini koji bi mogao,
de ne kazem i morao,
da napise
muslimansku varijantu
"Stojanke majke Knezopoljke" -
to je Matija Beckovic.
Samo sto on to nece.
Osim talenta
za takvo nesto je potrebna
i Skenderova ljudska sirina.
SEM SMRTI
Sem smrti
meni se vec sve dogodilo.
Mogu obici jos koju zemlju,
mogu steci jos kojeg prijatelja,
mogu (zasto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom zivotu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se vec sve dogodilo.
To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me jos drzi za ovaj zivot.
SJECAJUCI SE PORUCNIKA KINCLA
spada tako
da se covjek s nostalgijom sjeca drugog svjetskog rata.
U svakom slucaju
u poredjenju s oficirom bivse JNA
cak i jedan porucnik Kincl,
koga su Sarajlici zapamtili za citav zivot,
gestapovsko olicenje svega neljudskog u covjeku,
licio je gotovo na covjeka.
OPROSTAJ S VELIKOM UMJETNOSCU
Sjecate li se "Cuda u Milanu"?
Sjecate li se prvih,
vasih i njegovih,
filmova Zerara Filipa?
Sjecate li se "Najljepsih godina naseg zivota"?
Sjecate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Zdralovima"?
Sjecate li se Modunja
i njegove kise?
Sjecate li se onog praznicnog raspolozenja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovica?
Sjecate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?
Sjecate li se knjizevnih veceri
Slobodana Markovica,
Evgenija Jevtusenka,
Tadeusa Ruzevica
Hansa Magnusa Encensbergera?
Sjecate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?
Sjecate li se svoje osamucenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davicove "Pesme"?
Sjecate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kisa,
Jozefa Skvoreckog?
Sjecate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Vise ste voljeli Belove price?
Sjecate li se "Putnice, kad dodes u Spa...."?
Sjecate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iscekivali novi broj "Novog svijeta"?
s nastavkom Erenburgovih memoara?
Sjecate li se
kako ste nakon citanja "Strogo kontrolisanih vozova"
htjeli da se javite licno autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?
Sjecate li se izlozbi
Marija Mikulica
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovica
Emira Dragulja?
Sjecate li se Mencelovog "Sela mog malog"?
Sjecate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjecate li se improvizacije Zorana Radmilovica?
Nikada.
Nikada vise ni onakvog zivota ni onakve umjetnosti.
Nikada vise
One strasti stvaranja.
One radosti druzenja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je proslo.
Ja sam
barem
u njemu zivio!
TAKO SMO NESPREMNO USLI U OVAJ RAT
- Ismetu Cericu -
Evo
i trideseti je dan rata,
a mi
jos uvijek
ne znamo dovoljno
ni da mrzimo.
U PREDVECERJE
Na igralistu
jedan mladic
svira na gitari
a iznad njega
prolijece granata s Poljina.
Buduci sarajevski Bulat Okudzava?
Mladicu,
samo mi ostaj ziv,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevazna!
SVE MENI
Nista njima!
Sve meni!
Meni
smrt "Aurore" i smrt zemlje.
Meni
Verina i Zeljkova smrt.
Meni
smrt Raze i Nine.
Meni
ponovna smrt Ese i Ivana Gorana Kovacica.
Meni
smrt ulice kralja Tvrtka.
Meni
smrt okteta "Prijatelji".
Meni
smrt "Cvitkovica".
Meni
tvoja smrt prije moje!
MALA NOCNA MUZIKA
Ivanu Foglu
Sad dvorzakovski elegicno u parkovima koncertrira jesen.
Ponoc je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljecni, spavajte svi moji covjecni.
Spavajte.
Laku vam noc.
Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok jos jedan dan nam njeznosti odlazi pod giljotinu proslosti
spavajte.
Laku vam noc.
Sad umiruca bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noc.
Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i sta ce tu nasi soneti?
Spavajte.
Laku vam noc.
POKUSAJ ROMANSE
Jos si clanica hora,
jos hranis macke ptice,
jos nikom sem tati s mora
ne pises razglednice.
Jos ne dijelis svijet na svjetove,
jos se ne predajes sjeti,
jos nije odslusan Betoven,
jos je u usima Doniceti.
Jos skupljas glumce, pjevace,
jos se odusevljavas Ducicem,
jos ne znas kako se place.
Naucices.
Naucices,a uskoro,uskoro,
javice se i prva bora,
ali sada jos ljetujes pod satorom,
jos si clanica hora.
DRUGA LJUBAV
Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
- bice joj tesko sa mnom.
Ona ce morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti cuperak. Isti prcast nos. Istu boju ociju.
Isti hod. Iste navike. Istu cak adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve, moje jedine ljubavi.
NUIT de PARIS
Divna Pariska noc!
Ni sarajevskoj,
Kad imate dvadeset godina,
Ne fali nista!
LJUDSKA MILOSTA
Ljudska milosto,
gdje si?
Zar jedino
u knjigama?
POSVETA
Posvecujem ti svoje oci, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Sta ces od mojih pjesama pisanih jer nisam znao cutati?
Sta ces od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?
Tako je dobro sto nismo ni ptice ni bogomoljci u predvecerje
i sto nemamo krila vec ruke.
Posljednje sto nas ceka ne moze biti nasa smrt,
jer zelje nase krvi negdje se moraju nastaviti.
Ti si zena, mala,
ti si mala zena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje ce nadzivjeti sve moje tuzaljke, sve moje promejne.
Kraj mojih ociju ostani.
Nadzivjecemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, njezni i oholi,
bjezeci od nozeva i granata ubiti u sebi andele
i opet ostati andeli.
Buduci, potrazite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela nasa lezace pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite nase usne.
I nase mrtve poglede da ne zgazite.
NA SVE SPREMNA BUDI
Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao djevojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeljeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvijek prosao nas maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U zivotima nasim tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napisem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako ce biti i hiljadu godina poslije nase, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da cekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga, a u nasim glavama,
na zalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad udes s ulice.
Nekad tvojim cerkama zaboravicu da ispricam "Snjezanu" i "Crvenkapicu"
i cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem kao drzava,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog drzala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!
VLADI DIJAKU
Dobro je, Vlado, da si na Barama!
U Podlugovima i u Sarajevu
svi bifei zatvoreni.
U Bosni
doci do casice rakije
neuporedivo je teze
nego doci do sopstvene smrti.
NOVE KOMSIJE
Niko od stanara na groblju ne moze biti sretan ako mu je prva komsinica jednogodisnja djevojcica. A Mikicina prva nova komsinica Tara M. Djordevic, s bijelim mermernim grobicem iznad njenog, rodena je iste 1994. godine kad je i umrla.
Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!
Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj citala “Kozu i sedam jarica”.
Cetvoro Tatarevica lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su rucali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u ocima Sarajlija koji su prezivjeli ovaj rat ona ce uvijek tu stajati.
Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek sto je mozda u podrumu, uz svijecu, poceo da cita njegovog “Djavola u tijelu”.
Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.
Dva tri reda vise pociva Damjan Ramic, sin slikara Affana Ramica. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Azice. Kcerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Azice!
Tonka Anicic (1899-1992) barem se nazivjela. Zar je morala da doceka i ovaj rat?
Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom bas mi ga je, Italijana ozenjenog Bosankom, bilo zao.
Mikicin prvi komsija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Ceh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?
Fata Maslic je jedina komsinka koja nam je to bila i u bivsem zivotu. Danilo je i njoj donosio penziju.
Fatin sin Miko, do naseg preseljenja na Marindvor, bio je nesto kao nas golub pismonosa koji je Razi donosio nasa a nama njena pisma.
Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne baste. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku dascicu nadenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.
Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grcu. Sta ako gaje na povratku kuci naslo njegovo parce granate?
Svi smo mi imali to “svoje” parce granate.
Izetinu Nadu ono je naslo kod zgrade Predsjednistva, Boru Basica u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegovic u kolima hitne pomoci, sina filmskog reditelja Gojka Sipovca na putu do kuce, a eto, Miku je mimoislo.
Mikica se u snu ipak stalno trzala.
Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, cisteci njemacke klozete, cekala u Minhenu. Da Fata nije umrla mozda ga ne bi ni docekala.
A mozda je Fata i utekla iz zivota da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?
Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i nasi, prijatelji imali su srecu da pred kucnim vratima poginu od iste granate.
Jedna od Mikicinih novih komsinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjic. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako cujem, preneseni u Beograd.
Za svojih sedamdeset godina sarajevskog zivota Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u drustvu proslaviti barem jednu novu godinu.
Neko iz njene porodice ocigledno nije mogao da se pomiri s mislju da se taj njen multietnicki zivot nastavi i poslije smrti.
Sad je mjesto na kome je do juce pocivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.
Mikica je u nekom ruskom romanu nasla rijeci koje je u pismima cesto i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.
Jedna brezica bas bi nam dobro dosla kad tu budemo pocivali zajedno!
Sarajevo, 1998-1999.
IZETA
Izeti je sva porodica zaklana u Foci za vrijeme cetnickog divljanja 1942. godine. Ostao je jedino mladji brat, buduci francuski slikar, koji je negdje oko 1970. godine poginuo u saobracajnoj nesreci.
U Mikicin zivot Izeta je najvjerovatnije i usla iz nekog doma za sirocad. Bilo kako bilo, ja sam je tako i prihvatio: kao dio njenog zivota. Izeta je s nama svuda isla, jednom cak i na more. Predvece bi se odvojila negdje u stranu, a mi bismo nadoknadivali poljupce propustene u njenom prisustvu.
S odlaskom na studij filozofije u Zagreb vidali smo je sve rjede i rjede.
Sedamdesetih godina gotovo da smo joj izgubili svaki trag. A onda se s promijenjenim cesko-njemackim imenom javila iz Njemacke. U Njemackoj je i sada. Valjda je vec i Njemica.
Za vrijeme rata Vladimiru je poslala paket s puno igracaka i divnom zimskom garderobom, medu kojom je bila i jedna prekrasna stofana jakna. Mikica je posebno voljela da mu oblaci bas tu Izetinu jaknu. Usput bi pustila i koju suzu. U ratu smo posebno bili osjetljivi na godine mladosti. Uz one vostanice u cijem je pripravljanju Mikica bila nenadmasan majstor, najcesce smo i pricali o tim dalekim danima. Suze su bile najpouzdaniji znak da smo jos ljudi.
Nazalost, ne mogu nigdje da nadem Izetinu adresu da joj javim za Mikicu. A mozda je tako bolje. Neka barem nekog u ovoj knjizi ko jos ne zna da je umrla.
PREMINUO PJESNIK IZET KIKO SARAJLIC
Sarajevo, 03.05.2002. - Sinoc je u Sarajevu preminuo bosanskohercegovacki pjesnik Izet Kiko Sarajlic. Rodjen je u Doboju 1930. godine. Od 1945. zivio je u Sarajevu, gdje je zavrsio gimnaziju i Filozofski fakultet. Autor je vise od trideset knjiga poezije, od kojih su neke prevodjene na 15 jezika. Izet Sarajelic je dobitnik mnogobrojnih domacih i svjetskih nagrada. Ove godine dobio je i Sestoaprilsku nagradu, priznanje Grada Sarajeva. Izet Sarajlic ce biti sahranjen u utorak na groblju Lav u 13 sati. Zajednicka komemoracija Akademije nauke i umjetnosti BiH, Kruga 99, PEN Centra i Grada Sarajeva bit ce odrzana u velikoj dvorani Narodnog pozorista sa pocetkom u 11 sati.
Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti velikog pjesnika Izeta Kike Sarajlica predsjedavajuci Predsjednistva BiH Beriz Belkic uputio je saucesce Akademiji nauka i umjetnosti BiH i porodici Sarajlic, saopceno je iz Predsjednistva. "Bosna i Hercegovina je izgubila velikog covjeka i umjetnika, jedan plemeniti lik koji je svojom poetikom izgradio trajno obiljezje i svome gradu i svojoj zemlji. Iza Kike Sarajlica ostaju njegovi stihovi i trajno sjecanje na njegovu ljubav i dobrotu. Clanovi Predsjednistva duboko saosjecaju s Vama u ovim trenucima bola. Primite nase iskreno saucesce", kaze se u telegramu predsjedavajuceg Predsjednistva BiH Beriza Belkica.
Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti bosanskohercegovackog pjesnika i clana ANUBiH Izeta Kike Sarajlica, predsjednik FBiH Safet Halilovic uputio je Akademiji nauka i umjetnosti BiH telegram saucesca. "Pored znamenitog pjesnickog djela, Izet Sarajlic ostat ce upamcen po rijetkom osjecaju za humanizam i najvise moralne vrijednosti. Njegova altruisticka orijentacija, postovanje i ljubav za drugog, te antifasisticki angazman kojemu je ostao dosljedan i tokom agresije na BiH, najbolje govore o njegovoj osebujnoj licnosti. Neka mu je vjecna slava i hvala. Molim Vas da moje saucesce prenesete njegovoj porodici," stoji u telegramu predsjednika FBiH.
Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom iznenadne smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica dopredsjednik FBiH Karlo Filipovic uputio je telegram s izrazima najdublje sucuti Sarajlicevoj kcerki Tamari. "On je bio Pjesnik kome smo vjerovali, cije smo pjesme poklanjali onima koje volimo, kao izraze nasih osjecanja. Vas otac nastavlja da zivi na usnama zaljubljenih i u srcima svih nas", kaze se, izmedju ostaloga, u Filipovicevom telegramu sucuti.
Sarajevo, 03.05.2002. - Federalni premijer Alija Behmen uputio je telegram saucesca povodom smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica. "Otisao je Izet Kiko Sarajlic, pjesnik ljubavi, prijatelj svih ljudi, jedan od najvecih pjesnika koje je nasa zemlja iznjedrila. Sa Kikinim 'Mala, velika moja, veceras cemo i za njih voljeti' odrastale su poslijeratne generacije, slaveci prijateljstvo i ljubav. I u najtezim danima za ovu zemlju pjevao je o ljubavi i pozivao na prijateljstvo, mir i razumijevanje. Cijeli njegov zivot i njegova poezija velicali su dobro u covjeku i ljudsku vrlinu. Veliki pjesnik zivio je tako do zadnjeg dana, ostavljajuci nama, za sva vremena, toplu poeziju kao putokaz kako zivjeti, kao najljepsi spomenik svog postojanja", kaze se u telegramu premijera Behmena.
RTVBIH
NA VEST O SMRTI KIKA SARAJLICA
1
Zar ti se ne cini,
ako ima boga,
da je smrt mogla da saceka,
do devetoga.
Ako ne zbog tebe,
onda zbog Esa
i onih rodenih
dvadeset i trece,
ionako ce celo Sarajevo
tih sedam dana
donositi cvece,
samo cvece,
tu gde sada spava
i divni deo moje
mladosti zlatne
na Groblju kod Lava,
tu gde i Siba moj dragi
bere smokve rajske
o kako samo
nedohvatne.
U ove crne dane,
zloslutne, majske,
moja ti ruka
iz daleka mase.
I srce moje
malu hvalu sapuce
za one koje smo voleli,
za sve nase
2
Ti ode Sarajlicu u vrtove rajske
pred sivi vikend, noci majske,
dok ti je, mozda, mlaka, u snu,
kap kise trebinjske pala na usnu.
Sve sto smo bili, dok skupa besmo,
ja, evo, kanim sacuvat pesmom,
u koju, zaludno, salivam rime
jasne i zvucne kao tvoje ime,
dok te ispraca, slutim, evo,
tuzno i celo Sarajevo.
3
Crnog li dana za bracu po peru,
kako li je Maricu u Ekseteru,
kako je Stevanu Raickovicu
u ova jutra sto crna svicu
jer srecem, u nesnu, ranom zorom
sve majske dane s crnim florom.
4
Ide smrt s kosom crnim bregom sna,
po kog je posla samo ona zna.
Tope se zivoti kao grudve snega,
smrt s kosom hita duz crnog brega.
Sletece na krov, jutros, dve bele rode,
s njima vest iz radija i Izet ode.
Sve nas je manje. O, kosa kosi,
sto noc sacuva, to dan nosi.
Placu mornari s Wester Plate
dok noc ispraca crne svate.
5
I mislio sam da cemo se sresti
i kao nekada za sto sesti
i dugo cutati i reci pokoju
o strahu i o nespokoju.
Znali smo sledi vreme placa,
evo fasizam ponovo koraca,
a nas je stroj proreden dobrano
i da se odupremo nije nam dano.
6
Kad nebo moju bracu uzima
i deo mene ode sa njima.
Sve manji bivam, prozracna leca,
i sam se topim kao sveca.
Kad dode vreme za vecna lovista,
da l ce od mene ostati ista
ili ce smrt, kao sto sam snio,
doci po senku onog sto sam bio.
7
Izade i ti iz ovog mraka
i ode do svojih, do Pasternaka,
i do Seljvinskog i do Nerude,
u gustu tisinu, medu ljude.
I dok se u nama sve vecma rusi
tebi je, slutim, toplo dusi.
I na toj zvezdi gde sad snujes
znam da i ove reci cujes
koje ispisujem gorak i tihan
a ti se, potajno, smesis iz stiha.
Pero Zubac
Radomir Konstantinovic: In memoriam
Izet Sarajlic : Prijatelj nad prijateljima
Pri prvom nasem susretu, posle stravicnog razaranja Sarajeva, ovaj covek sa kojim treba da se oprostimo danas poklonio mi je knjigu koja se zove Knjiga oprostaja. Oprastao se on, u toj knjizi u krvavom Sarajevu, sa onima koje je voleo, sa prijateljima, sa gradovima. Ali nema tu nikakvog rastanka. Valjda zato sto je rastanak nemoguc. Ljudi sa kojima smo ziveli, to smo mi sami: mi smo nasa sopstvena istorija. Kad bismo mogli, makar samo za casak, iz te istorije da izidemo (ali zaista da izidemo), rastanak bi bio moguc.
Ali to je nemoguce. Pogotovo je to nemoguce za Izeta Sarajlica. Svaku od pesama u Knjizi oprostaja diktiralo je nemirenje sa smrcu, secanje na drugove koji su ga napustili, neki zato sto su umrli a neki zato sto su se prodali - sto je (tako on veli u jednoj svojoj oprostajnoj pesmi) isto: umreti ili prodati se. To je ono sto smo gledali, Izet iz Sarajeva, opkoljenog, sam, zaboravljen od najblizih svojih beogradskih prijatelja (od njegovog Beograda, odjednom gluvog i slepog za njega - jos uvek, mislim, gluvog i slepog), a ja iz Beograda koji je, svakim danom sarajevske agonije bivao sve tudiji, neki grad u kome kao da sam se zabunom nasao. To otudivanje bliskog (cak pre svega onog najblizeg), bol zbog tog propadanja (umiranja ili samo prodaje), eto, to je bol zbog raspadanja naseg, Izetovog i mog, sveta, one “zajednicke kuce” u kojoj smo ziveli.
Ne mislim ja na drzavu; misli na prijateljstvo, mislim na Izeta Sarajlica, koji je bio prijatelj nad prijateljima, veliki boemski nas drug, u svakom gradu, na svakom jeziku. To njegovo boemstvo (u duhu najbojle sarajevske tradicije) odredivalo je i poetiku i praksu njegovoga pesnickog govora. Njegov boemski duh zahtevao je (i to nepopustjlivo) ono sto je najrizicnije: nistenje granice izmedu pesnika i njegove poezije, zahtevalo je poeziju i u zivotu, a ne samo u jeziku.
Volim ja tog Izeta, sjajnog demistifikatora “dubine”, tog majstora (ili andela) dubine povrsine, a sve kao u prolasku, izmedu dva susreta sa prijateljima, u Ohridu, u Mariboru, ili Cavtatu, u Beogradu, ovde vajlda najvise, najdublje (Izet Sarajlic veliki je Beogradanin), ali u koji, govorio je (citao sam to u novinama, meni to nikad nije rekao), ne moze jos da dode. Kao da mi, koji smo bili, i nocu i danju to Sarajevo u krvi, nismo takode taj Beograd. Makar i onaj manjinski. Ali Beograd.
Nas dvojica sreli smo se prvi put tek po velikom stradanju Sarajeva. Na dnu naseg prijateljstva jeste Sarajevo, krvavo, gladno, ubijano tri i po godine, pa to kao da se bez tog stradanja Sarajeva Izet i ja nikada ne bismo nasli? Hvala neka je Sarajevu za Izeta Sarajlica. I hvala neka je Izetu Sarajlicu za Sarajevo.
Zdenko Lesic: In memoriam
Otisao je akademik Izet Sarajlic. Otisao je Pjesnik. Otisao je Kiko. U “Knjigu oprostaja” nije stigao unijeti svoju posljednju, oprostajnu pjesmu. Ali je - zamisljam - one praznicke veceri u posljednjem bljesku svijesti izgovorio - morao izgovoriti! - bar jos jedan stih. Je li to bio jedan od njegovih starih stihova? Mozda jedan iz pjesme “Kako ce Sarajevo bez mene”. Ili onaj distih iz pjesme “Bluz”: “Bilo bi zanimljivo znati hoce li i dalje kao za nasih zivota hitati jedna drugoj nase duse.” Ili onu strofu iz pjesme “Trazim ulicu za svoje ime”: “Malu ulicu trazim, obicnu, svakodnevnu, kojom se, neopazeni od svijeta, mozemo prosetati i poslije smrti.” Ili ono bezuslovno “Drugi put bih znao neuporedivo vise da uzivam u zivotu” iz pjesme “Drugi put bih znao”. Ali ne! Mora da je to bio onaj odlucni, prkosni stih s kraja “Knjige oprostaja”: “Ne odricem se niceg u svom bivsem zivotu.” A opet - jos uvijek zamisljam - mozda mu je tada, ‘dok se zadnjim pogledom rastaj’o od zvijezda’, kroz svijest, nikad izgovorena, bljesnula jedna nova, konacna pjesma, pjesma za kraj svih pjesama sto ih je ispisivao skoro pola stoljeca. Je li to bila jos jedna oprostajna elegija? Ili opet jedan jetki, satiricki prijekor nama koji smo izgubili osjecaj za poeziju i ljubav? Ili neka rezignirano-humorna dosjetka, kao ona o ‘nasoj jos jedinoj Aveniji Fos’, koja ide ’od mrtvacnice do groblja’? Ili je, mozda, - da! to je najvjerovatnije! - to bila pjesma-kliktaj sto najzad ide preko rijeke, tamo gdje ga na onoj drugoj obali ceka ONA kojoj je posvetio cijeli svoj zivot i sve svoje pjesme i bez koje su mu posljednje godine bile tako gorke. Zamisljam da je u tom susretu morao izgovoriti onaj stih iz pjesme “Posljednji tango u Sarajevu”: “Mila, prode i nas zivot velicanstveni!”
Ako je istina da covjek na smrtnom casu u magnovenju jos jednom prozivi sav svoj zivot, onda se njemu moralo javiti najprije ono davno vrijeme kad ‘mi nismo imali gdje da idemo nago na Vilsonovo Setaliste’: Bili smo (tada) niko i nista, imali smo samo to nebo i taj zivot sem snova svega drugog lisen. Da smo tada umrli, za nasim kovcegom islo bi samo lisce. Ali mu se u tom magnovenju moralo javiti i ovo drugo vrijeme, vrijeme velikog priznanja, kada je postajao pjesnik svijeta, ‘posljednji veliki evropski pjesnik ljubavi’, kako su ga - ne bez razloga - ocijenili talijanski kriticari. (Pomisljam da je Kiko u tom posljednjem trenutku pozalio sto nije stigao da primi Kljuceve Salerna!). U tom predsmrtnom magnovenju kroz svijest mu je morala proci i duga povorka ljudi, na celu sa strijeljanim bratom Esom, i svim drugim koji su ‘rodeni 23, strijeljani 42’, za koje je - i umjesto kojih je - cijelog zivota volio; a za njima su morala proci mnoga njegova druga braca, svi pjesnici svijeta, i oni s kojim je prijateljevao, i oni koje je samo citao; a za njima bezbrojni njegovi prijatelji, i oni kojih vise nema, i oni koji su jos tu, na ovoj strani rijeke (po broju prijatelja oduvijek se mjerila velicina ljudske duse!); mozda se u toj povorci prikrio i po koji zlocudi kriticar, pa mozda i neki kriticki nastrojeni clan CK (imao bi Kiko razloga da i njih sanja u tom ‘snivanju samrtnom’, ali je meni u to tesko povjerovati!). Morao se, zatim, u tom magnovenju sjetiti i kako se, kao svijeca, ugasio zivot njegove divne sestre Raze. Ali se morao sjetiti i Vladimira, najvece radosti svojih zadnjih godina.
Otisao je, dakle, Kiko! Otisao je Pjesnik! Odlasci kao njegov uvijek ostavljaju prazninu. U srcima bliznjih najvecu i najtezu. Krug 99 ostao je bez jednog od svojih pokretaca i jedne od svojih pokretnih snaga. PEN Centar BiH ostao je bez jednog od svojih osnivaca i jednog od svojih najuglednijih clanova. Jedna kuca u nekadasnjoj ulici Ognjena Price ostala je bez svog najmilijeg gosta. Sarajevski taksisti bez jednog od svojih najboljih musterija. Od neki dan Tamara vise nije dijete. Vladimir vise nema djede. A ipak! Odlazak ljudi kakav je bio Izet Sarajlic ostavlja za sobom nesto cime se i najveca praznina ispunjava. S njegovom smrcu mi smo bogatiji za sjecanja, Sarajevo za jednu legendu, za legendu o pjesniku i njegovoj ljubavi. Svojom smrcu Sarajlic je usao medu besmrtnike. Jer, za njim su ostale njegove knjige. Pjesnik je ostao da zivi kao Pjesma. Tu Pjesmu citali smo kad smo bili mladi i poslije kad vise nismo bili mladi; mi Jovani, mi Ivani, mi Avde, kako kaze jedan stih iz ‘Vilsonovog setalista’. Citat ce je i drugi koji su dosli ili koji ce tek doci; citat ce je ne kao pjesme vecine drugih pjesnika, vec kao svoju vlastitu sudbinu.
Otisao je, dakle, pjesnik Sarajlic. Ostala je za njim njegova poezija I njegov testament:
Najvaznije je to
Da u ulici s mojim imenom
Nikada nikog ne zadesi nesreca.
Sarajevski pjesnik Izet Sarajlic o nagradi "Alberto Moravija", danasnjoj literaturi...
GLAS JAVNOSTI/2001
NISAM SPREMAN ZA BEOGRAD
S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da vise necu dolaziti.
Valjda ce me pravi Beogradani shvatiti, nema tu sta da trazi literatura.
Bio je prisutan uvijek neki fluid izmedu mene i mojih italijanskih citalaca, neka intimna, gotovo ljubavna veza. Oni su prema meni gajili neku vrstu plemenitosti, i razumljivo je da se covjek obraduje i sjeti se normalnog doba covjecanstva. Bez obzira na to sto su mi cijelog zivota lijepili razne etikete - bio sam i velikosrbin i boljsevik i svasta sam bio, ali, u sustini, citav sam zivot bio antifasista. Ja sam dijete onog rata, meni su Italijani strijeljali brata, sestre su mi, cim su napunile osamnaest godina, odveli u logor. I normalno je da te raduje nagrada koja nosi ime jednog od najzescih antifasistickih pera koje je Italija imala - kaze za "Glas" najznacajniji zivi sarajevski pjesnik Izet Sarajlic, povodom prestizne nagrade "Alberto Moravija" koja mu je nedavno dodjeljena.
Rekli ste jednom prilikom da zivimo u vijeku u kojem je teze nositi uticaje i da nema mnogo pisaca koji nesto znace.
- Otkako je Bukovski postao neka vrsta orijentira za mlade, cini mi se da je i literatura krenula stranputicom. Nemam nista protiv njega, bio je jedan od najpopularnijih pisaca ovog vremena, ali on, ipak, nije bio ta velicina. Ne moze neki pisac, poput Handkea, koga su mediji izbacili na povrsinu, biti zamjena za Stefana Cvajga. Postoje orijentiri, postoje ljudi poput Moravije, Kamija, Nerude, koji su mogli pokretati razne stvari. Sad je toga sve manje. Sve je pomjereno. Mi smo kao djeca morali znati barem stotinjak knjizevnih imena, danas nisam siguran da djeca znaju ista od toga.
U toku ratnih godina bili ste veoma kriticni prema Beogradu. Da li se danas taj stav izmjenio?
- Beograd je bio nekakav emocionalni dio svijeta, za koji smo mislili da je nas. Medutim, dok smo bili opkoljeni u Sarajevu, javljali su mi se ljudi iz cijelog svijeta, ponajmanje iz Beograda. Da je neki moj prijatelj bio u takvom logoru, javio bih mu se makar nebeskom linijom. Mada ima ljudi koji su spasili cast Beograda i tih ratnih godina. To su pravi Beogradani, zahvaljujuci kojima sam ja imao utisak da nismo skroz zaboravljeni. Moram pomenuti Rada Konstantinovica i ljude slicne njemu.
Postoji li mogucnost da dodete uskoro u Srbiju, odnosno Beograd?
- Ne vjerujem vise da sam spreman za Beograd. S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da vise necu dolaziti. Valjda ce me pravi Beogradani shvatiti, nema tu sta da trazi literatura. Sve sto zelim je privesti ovo tijelo casno kraju, ovu trabakulu, koja je ostala od brodica ili camca, dovesti do obale bez nekih velikih zaokreta koji bi me posthumno mogli kostati.
Zvonko Prijovic
LICNOST U FOKUSU : IZET SARAJLIC
Iako se ova rubrika uglavnom bavi zivima, ovaj put namjerno cinimo iznimku - posvecujemo je covjeku koji je umro. Djelo (1930-2002), naime, zivjet ce dugo poslije njegove fizicke smrti, njegov duh ce se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u skolskim citankama vec i u pamcenju generacija. "Sad bi bili ocevi, sad ih vise nema", rijeci su antologijske pjesme posvecene Sarajlicevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, ciju je smrt autor takoder bolno dozivljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vrazija rabota - cesto nadmase i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca.
Izet Sarajlic ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunistickoga internacionalizma i socijalisticke revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu - siroka slavenska dusa opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vjecnim ekstazama, slaveci pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje ce sam Staljin pobiti preko deset milijuna neduznih ljudi. Medutim, mracna suma, nalicje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim znacajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrica krvavih gulaga, kao da se nista nije dogodilo. Slicno je bilo i sa Sarajlicem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlic je nastavio marsirati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.
Pocetkom sezdesetih dozivio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinisticki staljinizam" nije bio odusevljen njegovim stalnim isticanjem bezgranicne ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnucima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojucerasnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je cak i cvrcku. Ako zelite stici do penzije, radije volite Staru Grcku, bio je Sarajlicev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da ce tako zamisljeno jugoslavenstvo doci glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je narocito omiljen medu srpskim nacionalistickim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvracao nestedimice, posvecujuci stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadzicu, Nikoli Koljevicu, Slavku Leovcu, ni ne sluteci da ce mu ti obozavani subjekti pod kraj zivota tu ljubav uzvratiti granatama i kursumima.
Jedan od tih "pjesnickih" hitaca ranit ce ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izrazavale su duboko razocarenje religijom ciji je cijelog zivota bio fanaticni vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilicno dezorijentiran - ekstaze su prosle, ostale su rusevine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, zalio za starim i proslim, ruzio suvremene medije, podsjecajuci na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevodeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjuci cesto svoje milijunske tiraze u bivsim socijalistickim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bosnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebicno dodijelilo svoju najvecu nagradu. Vrijeme ce izreci definitivni sud o njegovim stihovima, no vec je sad jasno da ce oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedocanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma medusobno ne iskljucuju.
DANI 10.05.2002
Vezano za temu:
• IZET KIKO SARAJLIC
• SARAJEVO
IZET KIKO SARAJLIC
(1930. - 2002.)
Izet Sarajlic je roden 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za zeljeznicara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako ce kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlic je dobio ime po djedu s oceve strane, koji je bio cinovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem ce ostati sve do kraja zivota, 2002. U Sarajevu je pohadao musku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodisnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.
Bio je clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruzenja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reci da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlic je zivio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge dozivjele nekoliko izdanja.
Vjerovao je da pripada XX stoljecu pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je oznacavao na sebi svojstven nacin: 1999+1, 1999+2… Citajuci njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Ese, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, zivotnom saputnicom, dva najsnaznija pjesnikova zivotna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvecoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre zene, koja je zahvaljujuci njemu zauvijek usla u svijet knjizevnosti.
Izrasla iz duha vremena u kojem je zivio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlica oplemenjuje svakog svog citatelja. Nije potrebno tragati za estetskim dozivljajem, on je pred citateljem u svakoj Sarajlicevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesnicku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlica, naci cemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesnistvo kao Izet Sarajlic. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvisne dekorativnosti i retorike.
Elegicnost kao najizrazitija crta Sarajliceve emocionalnosti, njegovo poimanje zivota uopce i ljubav kao neizbjezni light motiv, cesto upucuju na romanticnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav dozivljava svoju punu afirmaciju. siroka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odisu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantican, Sarajlic ne stvara apstraktni romanticarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najcesce je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvecem dijelu njegove poezije osjeca idilicna slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog zivota, a to ga opet priblizava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujuci jednostavnosti izraza prozetog dubokom osjecajnoscu.
Bibliografija
U SUSRETU, pjesme, Polet, Sarajevo, 1949.
SIVI VIKEND, pjesme, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955.
MINUTU CUTANJA, pjesme; Svjetlost, Sarajevo, 1960.
POSVETA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1961.
TRANZIT, pjesme, Veselin Maslesa, Sarajevo, 1963.
INTERMECO, pjesme, Bagdala, Krusevac, 1965.
GODINE, GODINE, pjesme, Nolit, Beograd, 1965.
PORTRETI DRUGOVA, proza, Svjetlost, Sarajevo, 1965.
PUTUJEM I GOVORIM, pjesme i proza, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
IPAK ELEGIJA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1967.
VILSONOVO SETALISTE, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
STIHOVI ZA LAKU NOC, pjesme, Prosveta, Beograd, 1971.
PISMA, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
KOGA CE SUTRA VOZITI TAKSISTI, memoarska proza, prvo izdanje Veselin Maslesa, Sarajevo, 1974. drugo izdanje Delta-pres, Beograd 1980., trece izdanje Feral Tribune, Split, 1998.
NASTAVAK RAZGOVORA, pjesme, Slovo ljubve, Beograd, 1977.
TRINAESTA KNJIZICA POEZIJE, pjesme, Jedinstvo, Pristina, 1978.
KNJIGA PRIJTELJA, prevodna poezija s komentarima o autorima, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
NEKO JE ZVONIO, pjesme, Gradska biblioteka Cacak, Cacak, 1982.
NEKROLOG SLAVUJU, pjesme, Prosveta, Beograd, 1987.
SLAVIM, pjesme i proza, Udruzenje knjizevnika Crne Gore, Titograd, 1988.
OPROSTAJ SA EVROPSKIM HUMANISTICKIM IDEALIZMOM, poezija, Univerzitetska rijec, Niksic, 1989.
SARAJEVSKA RATNA ZBIRKA, prvo izdanje Nedjelja, Sarajevo, 1992. peto izdanje Oko Sarajevo, 1995.
KNJIGA OPROSTAJA, Rabic, Sarajevo, 1996, drugo izdanje 1997.
30. FEBRUAR, pjesme, Rabic, 1998.
V.P., proza, Rabic, 1999.
Nagrade
Dvadesetsedmojulska 1963.
Disova plaketa 1982.
Zmajeva nagrada 1985.
Nagrada Branko Miljkovic 1987.
Nagrada ZAVNOBiH za zivotno djelo, 1989.
Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993.
Italijanska nagrada Mediterranneo, 1997.
Nagrada ''Erguvan' '- Turska, Istanbul, 1997.
Premio Finaleinsieme, Modena, Italia, 1998.
Nagrada Alberto Moravija, Italija, 2001.
Sestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 2002.
Pocasni gradjanin grada Salerna, Italija, 2002.
Isjecak iz Intervjua: Izet Sarajlic
Kada ce covjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini
Sa pjesnikom Izetom Sarajlicem razgovarao sam u njegovom stanu. Prvo sto sam primijetio bila je pisaca masina. Na zidu su uokvirene slike, a na visecim policama knjige - gotovo sve stare. Jedino sto je iskakalo iz tog enterijera bila je muzicka linija, koju mu je, kako kaze, nedavno poklonilo neko udruzenje zena iz Beograda.
Ovo nije cijeli razgovor koji sam s njim vodio i tek poslije, kada sam ugasio diktafon, govorio je nesto opustenije. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa covjekom koji, odbijajuci ucestvovati u ovoj novoj civilizaciji, kaze: Jebes civilizaciju kojoj je Bukowski orijentir.
Kada sam tek usao, upitao me za koje novine radim interview, a ja sam mu odgovorio da je to za web-magazin, internet. "A, za to cudo. Ja u to ne vjerujem", rekao je Sarajlic.
LAGANO S TUGOM
U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.
Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.
Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.
Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.
U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.
Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.
Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.
Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!
Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,
koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelu
i nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.
Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest,
ni dvadeset pet.
Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?
A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.
Ja idem. Ja sam jos tu.
Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3
casticu vas cajem i uspomenama.
Ja sam jos tu.
Minutu cutanja za mene!
IZ VOZA
Gledao sam kako promicu zene…
Sadasnje
I buduce…
Pejzazi,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noc
I dan.
Iskocicu na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javicu ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…
NE ZNAM ZASTO
Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto.
Ne znamo zasto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zasto usta moraju da proplacu Zbogom
kad je ljepsa, manje bolna rijec Dovidjenja.
Ne znamo zasto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za pozar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke,ako se vec rastati mora
Ne znamo zasto,
nista ne znamo zasto,
cekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane zene
jeseni prolaze, prolaze...
DRUGI PUT BIH ZNAO
Premalo sam uzivao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se nasladivao ljepotom starih pjesama
i setnjama na mjesecini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo vise
da uzivam u zivotu.
Drugi put bih znao.
VEC NAGLAS…
Vec naglas su te brezama recitovala moja predvecerja.
Vec nista u mom zivotu nije bilo vazno tako kao ti.
Vec sve oko mene je bilo samo dio opsteg mita o tebi.
Vec nijedan drvored kojim si prosla nije se zvao prosto drvored.
Vec sve je znalo da ces doci.
S nebom plocnici vec su se u zivot kladili da si tu negdje.
Buducnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Buducnost je vec oponasala tvoje pokrete i tvoj hod.
TRAZIM ULICU ZA SVOJE IME
Setam gradom nase mladosti
i trazim ulicu za svoje ime.
Velike, bucne ulice -
njih prepustam velikanima istorije.
Sta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.
Malu ulicu trazim, obicnu, svakodnevnu,
kojom se, neopazeni od svijeta,
mozemo i prosetati poslije smrti.
U pocetku ona ne mora imati mnogo zelenila,
cak ni svoje ptice.
Vazno je da u njoj, bjezeci pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i covjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude poplocana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvaznije.
Najvaznije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreca.
SARAJEVO
Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Zenske" nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voljeti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine rijeci postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.
PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA
Pisi mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nesto povodom moje
najnovije zbirke...
O uticajima ponovo izmislili su citave price.
Najveci uticaj na mene izvrsila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.
Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.
Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom "Ko je ko"
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijece u vazi.
Tvoje oci su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.
DA JE BAREM 1993. GODINA
Da je barem ona strasna,
po ponizenju ni sa cim uporediva
1993. godina
kada nismo imali niceg
sem jedno drugog.
Barem da je ta strasna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!
Jos punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te drzim za ruku!
KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE
Pa, nekako ce se vec snaci.
Pustice koju suzu, odrzati tri govora.
Onaj treci, nad rakom, neka bude sto kraci.
Onda ce se vratiti u svoju noc
i poceti zaboravljati.
Prve noci pod zemljom jos cu zvati u pomoc.
Htjeti da procitam barem "Oslobodenje", barem
"Vjesnik"
Poslije cu se vec i sam naviknuti.
Ali,
mi cemo se jos sastajati.
Ja sam bio - pjesnik.
Kad god mom gradu bude potrebna njezna rijec,
ja cu tu biti.
Ja znam ko ce najteze vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!
MALA, VELIKA MOJA
Veceras cemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je vise nego sto je ikad
u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka
odbolovali samoce svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag
dok je posljednji put,
crven kao komunizam,
goreo horizont njihovih zelja.
Preko njihovih neljubljenih godina,
izbodena i uspravna,
presla je buducnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopcanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom.
Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta,
s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
Cekale su Ane, Zoje, Zanet.
Cekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dace djecacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih ociju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti...
LJUBAVNA PJESMA SEZDESETIH GODINA VIJEKA
Tesko je ljubavi, sve teze.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoskolke
od ljubavi bjeze.
Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Sta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?
Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?
Tesko je, tesko je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni ustipke pravis,
pravis snenokle,
a ti izlazis na balkon,
pusis cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete
vjerujes u "Vertera", u kolace,
u tu tugu sto nas oboje steze,
i ja placem, placem, placem,
jer tesko je ljubavi. Sve teze.
NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA
Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog juznoslovenskog nacionalistickog ludila,
mogli divno stariti.
A evo,
od citavog naseg zivota
ostali su nam jedino
ovi nasi tuzni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
Reci cu ti
i kad sam u svojoj nesreci najsretniji:
kad me na groblju uhvati kisa.
Uzasno volim da kisnemo zajedno!
PO LATICU
Po Laticu
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Laticu
morao bih da odem u opstinu i zatrazim razvod.
Nece.
Nece,
Laticu,
od strane Sarajlica biti nikakvog razvoda.
Ni poslije cetrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pisem
Petrovoj kcerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.
Sta mogu,
mi Sarajlici smo takvi!
RAZMISLJAJUCI O SKENDERU KULENOVICU
Jedini koji bi mogao,
de ne kazem i morao,
da napise
muslimansku varijantu
"Stojanke majke Knezopoljke" -
to je Matija Beckovic.
Samo sto on to nece.
Osim talenta
za takvo nesto je potrebna
i Skenderova ljudska sirina.
SEM SMRTI
Sem smrti
meni se vec sve dogodilo.
Mogu obici jos koju zemlju,
mogu steci jos kojeg prijatelja,
mogu (zasto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom zivotu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se vec sve dogodilo.
To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me jos drzi za ovaj zivot.
SJECAJUCI SE PORUCNIKA KINCLA
spada tako
da se covjek s nostalgijom sjeca drugog svjetskog rata.
U svakom slucaju
u poredjenju s oficirom bivse JNA
cak i jedan porucnik Kincl,
koga su Sarajlici zapamtili za citav zivot,
gestapovsko olicenje svega neljudskog u covjeku,
licio je gotovo na covjeka.
OPROSTAJ S VELIKOM UMJETNOSCU
Sjecate li se "Cuda u Milanu"?
Sjecate li se prvih,
vasih i njegovih,
filmova Zerara Filipa?
Sjecate li se "Najljepsih godina naseg zivota"?
Sjecate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Zdralovima"?
Sjecate li se Modunja
i njegove kise?
Sjecate li se onog praznicnog raspolozenja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovica?
Sjecate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?
Sjecate li se knjizevnih veceri
Slobodana Markovica,
Evgenija Jevtusenka,
Tadeusa Ruzevica
Hansa Magnusa Encensbergera?
Sjecate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?
Sjecate li se svoje osamucenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davicove "Pesme"?
Sjecate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kisa,
Jozefa Skvoreckog?
Sjecate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Vise ste voljeli Belove price?
Sjecate li se "Putnice, kad dodes u Spa...."?
Sjecate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iscekivali novi broj "Novog svijeta"?
s nastavkom Erenburgovih memoara?
Sjecate li se
kako ste nakon citanja "Strogo kontrolisanih vozova"
htjeli da se javite licno autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?
Sjecate li se izlozbi
Marija Mikulica
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovica
Emira Dragulja?
Sjecate li se Mencelovog "Sela mog malog"?
Sjecate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjecate li se improvizacije Zorana Radmilovica?
Nikada.
Nikada vise ni onakvog zivota ni onakve umjetnosti.
Nikada vise
One strasti stvaranja.
One radosti druzenja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je proslo.
Ja sam
barem
u njemu zivio!
TAKO SMO NESPREMNO USLI U OVAJ RAT
- Ismetu Cericu -
Evo
i trideseti je dan rata,
a mi
jos uvijek
ne znamo dovoljno
ni da mrzimo.
U PREDVECERJE
Na igralistu
jedan mladic
svira na gitari
a iznad njega
prolijece granata s Poljina.
Buduci sarajevski Bulat Okudzava?
Mladicu,
samo mi ostaj ziv,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevazna!
SVE MENI
Nista njima!
Sve meni!
Meni
smrt "Aurore" i smrt zemlje.
Meni
Verina i Zeljkova smrt.
Meni
smrt Raze i Nine.
Meni
ponovna smrt Ese i Ivana Gorana Kovacica.
Meni
smrt ulice kralja Tvrtka.
Meni
smrt okteta "Prijatelji".
Meni
smrt "Cvitkovica".
Meni
tvoja smrt prije moje!
MALA NOCNA MUZIKA
Ivanu Foglu
Sad dvorzakovski elegicno u parkovima koncertrira jesen.
Ponoc je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljecni, spavajte svi moji covjecni.
Spavajte.
Laku vam noc.
Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok jos jedan dan nam njeznosti odlazi pod giljotinu proslosti
spavajte.
Laku vam noc.
Sad umiruca bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noc.
Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i sta ce tu nasi soneti?
Spavajte.
Laku vam noc.
POKUSAJ ROMANSE
Jos si clanica hora,
jos hranis macke ptice,
jos nikom sem tati s mora
ne pises razglednice.
Jos ne dijelis svijet na svjetove,
jos se ne predajes sjeti,
jos nije odslusan Betoven,
jos je u usima Doniceti.
Jos skupljas glumce, pjevace,
jos se odusevljavas Ducicem,
jos ne znas kako se place.
Naucices.
Naucices,a uskoro,uskoro,
javice se i prva bora,
ali sada jos ljetujes pod satorom,
jos si clanica hora.
DRUGA LJUBAV
Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
- bice joj tesko sa mnom.
Ona ce morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti cuperak. Isti prcast nos. Istu boju ociju.
Isti hod. Iste navike. Istu cak adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve, moje jedine ljubavi.
NUIT de PARIS
Divna Pariska noc!
Ni sarajevskoj,
Kad imate dvadeset godina,
Ne fali nista!
LJUDSKA MILOSTA
Ljudska milosto,
gdje si?
Zar jedino
u knjigama?
POSVETA
Posvecujem ti svoje oci, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Sta ces od mojih pjesama pisanih jer nisam znao cutati?
Sta ces od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?
Tako je dobro sto nismo ni ptice ni bogomoljci u predvecerje
i sto nemamo krila vec ruke.
Posljednje sto nas ceka ne moze biti nasa smrt,
jer zelje nase krvi negdje se moraju nastaviti.
Ti si zena, mala,
ti si mala zena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje ce nadzivjeti sve moje tuzaljke, sve moje promejne.
Kraj mojih ociju ostani.
Nadzivjecemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, njezni i oholi,
bjezeci od nozeva i granata ubiti u sebi andele
i opet ostati andeli.
Buduci, potrazite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela nasa lezace pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite nase usne.
I nase mrtve poglede da ne zgazite.
NA SVE SPREMNA BUDI
Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao djevojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeljeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvijek prosao nas maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U zivotima nasim tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napisem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako ce biti i hiljadu godina poslije nase, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da cekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga, a u nasim glavama,
na zalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad udes s ulice.
Nekad tvojim cerkama zaboravicu da ispricam "Snjezanu" i "Crvenkapicu"
i cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem kao drzava,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog drzala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!
VLADI DIJAKU
Dobro je, Vlado, da si na Barama!
U Podlugovima i u Sarajevu
svi bifei zatvoreni.
U Bosni
doci do casice rakije
neuporedivo je teze
nego doci do sopstvene smrti.
NOVE KOMSIJE
Niko od stanara na groblju ne moze biti sretan ako mu je prva komsinica jednogodisnja djevojcica. A Mikicina prva nova komsinica Tara M. Djordevic, s bijelim mermernim grobicem iznad njenog, rodena je iste 1994. godine kad je i umrla.
Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!
Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj citala “Kozu i sedam jarica”.
Cetvoro Tatarevica lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su rucali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u ocima Sarajlija koji su prezivjeli ovaj rat ona ce uvijek tu stajati.
Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek sto je mozda u podrumu, uz svijecu, poceo da cita njegovog “Djavola u tijelu”.
Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.
Dva tri reda vise pociva Damjan Ramic, sin slikara Affana Ramica. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Azice. Kcerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Azice!
Tonka Anicic (1899-1992) barem se nazivjela. Zar je morala da doceka i ovaj rat?
Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom bas mi ga je, Italijana ozenjenog Bosankom, bilo zao.
Mikicin prvi komsija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Ceh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?
Fata Maslic je jedina komsinka koja nam je to bila i u bivsem zivotu. Danilo je i njoj donosio penziju.
Fatin sin Miko, do naseg preseljenja na Marindvor, bio je nesto kao nas golub pismonosa koji je Razi donosio nasa a nama njena pisma.
Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne baste. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku dascicu nadenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.
Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grcu. Sta ako gaje na povratku kuci naslo njegovo parce granate?
Svi smo mi imali to “svoje” parce granate.
Izetinu Nadu ono je naslo kod zgrade Predsjednistva, Boru Basica u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegovic u kolima hitne pomoci, sina filmskog reditelja Gojka Sipovca na putu do kuce, a eto, Miku je mimoislo.
Mikica se u snu ipak stalno trzala.
Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, cisteci njemacke klozete, cekala u Minhenu. Da Fata nije umrla mozda ga ne bi ni docekala.
A mozda je Fata i utekla iz zivota da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?
Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i nasi, prijatelji imali su srecu da pred kucnim vratima poginu od iste granate.
Jedna od Mikicinih novih komsinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjic. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako cujem, preneseni u Beograd.
Za svojih sedamdeset godina sarajevskog zivota Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u drustvu proslaviti barem jednu novu godinu.
Neko iz njene porodice ocigledno nije mogao da se pomiri s mislju da se taj njen multietnicki zivot nastavi i poslije smrti.
Sad je mjesto na kome je do juce pocivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.
Mikica je u nekom ruskom romanu nasla rijeci koje je u pismima cesto i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.
Jedna brezica bas bi nam dobro dosla kad tu budemo pocivali zajedno!
Sarajevo, 1998-1999.
IZETA
Izeti je sva porodica zaklana u Foci za vrijeme cetnickog divljanja 1942. godine. Ostao je jedino mladji brat, buduci francuski slikar, koji je negdje oko 1970. godine poginuo u saobracajnoj nesreci.
U Mikicin zivot Izeta je najvjerovatnije i usla iz nekog doma za sirocad. Bilo kako bilo, ja sam je tako i prihvatio: kao dio njenog zivota. Izeta je s nama svuda isla, jednom cak i na more. Predvece bi se odvojila negdje u stranu, a mi bismo nadoknadivali poljupce propustene u njenom prisustvu.
S odlaskom na studij filozofije u Zagreb vidali smo je sve rjede i rjede.
Sedamdesetih godina gotovo da smo joj izgubili svaki trag. A onda se s promijenjenim cesko-njemackim imenom javila iz Njemacke. U Njemackoj je i sada. Valjda je vec i Njemica.
Za vrijeme rata Vladimiru je poslala paket s puno igracaka i divnom zimskom garderobom, medu kojom je bila i jedna prekrasna stofana jakna. Mikica je posebno voljela da mu oblaci bas tu Izetinu jaknu. Usput bi pustila i koju suzu. U ratu smo posebno bili osjetljivi na godine mladosti. Uz one vostanice u cijem je pripravljanju Mikica bila nenadmasan majstor, najcesce smo i pricali o tim dalekim danima. Suze su bile najpouzdaniji znak da smo jos ljudi.
Nazalost, ne mogu nigdje da nadem Izetinu adresu da joj javim za Mikicu. A mozda je tako bolje. Neka barem nekog u ovoj knjizi ko jos ne zna da je umrla.
PREMINUO PJESNIK IZET KIKO SARAJLIC
Sarajevo, 03.05.2002. - Sinoc je u Sarajevu preminuo bosanskohercegovacki pjesnik Izet Kiko Sarajlic. Rodjen je u Doboju 1930. godine. Od 1945. zivio je u Sarajevu, gdje je zavrsio gimnaziju i Filozofski fakultet. Autor je vise od trideset knjiga poezije, od kojih su neke prevodjene na 15 jezika. Izet Sarajelic je dobitnik mnogobrojnih domacih i svjetskih nagrada. Ove godine dobio je i Sestoaprilsku nagradu, priznanje Grada Sarajeva. Izet Sarajlic ce biti sahranjen u utorak na groblju Lav u 13 sati. Zajednicka komemoracija Akademije nauke i umjetnosti BiH, Kruga 99, PEN Centra i Grada Sarajeva bit ce odrzana u velikoj dvorani Narodnog pozorista sa pocetkom u 11 sati.
Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti velikog pjesnika Izeta Kike Sarajlica predsjedavajuci Predsjednistva BiH Beriz Belkic uputio je saucesce Akademiji nauka i umjetnosti BiH i porodici Sarajlic, saopceno je iz Predsjednistva. "Bosna i Hercegovina je izgubila velikog covjeka i umjetnika, jedan plemeniti lik koji je svojom poetikom izgradio trajno obiljezje i svome gradu i svojoj zemlji. Iza Kike Sarajlica ostaju njegovi stihovi i trajno sjecanje na njegovu ljubav i dobrotu. Clanovi Predsjednistva duboko saosjecaju s Vama u ovim trenucima bola. Primite nase iskreno saucesce", kaze se u telegramu predsjedavajuceg Predsjednistva BiH Beriza Belkica.
Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti bosanskohercegovackog pjesnika i clana ANUBiH Izeta Kike Sarajlica, predsjednik FBiH Safet Halilovic uputio je Akademiji nauka i umjetnosti BiH telegram saucesca. "Pored znamenitog pjesnickog djela, Izet Sarajlic ostat ce upamcen po rijetkom osjecaju za humanizam i najvise moralne vrijednosti. Njegova altruisticka orijentacija, postovanje i ljubav za drugog, te antifasisticki angazman kojemu je ostao dosljedan i tokom agresije na BiH, najbolje govore o njegovoj osebujnoj licnosti. Neka mu je vjecna slava i hvala. Molim Vas da moje saucesce prenesete njegovoj porodici," stoji u telegramu predsjednika FBiH.
Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom iznenadne smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica dopredsjednik FBiH Karlo Filipovic uputio je telegram s izrazima najdublje sucuti Sarajlicevoj kcerki Tamari. "On je bio Pjesnik kome smo vjerovali, cije smo pjesme poklanjali onima koje volimo, kao izraze nasih osjecanja. Vas otac nastavlja da zivi na usnama zaljubljenih i u srcima svih nas", kaze se, izmedju ostaloga, u Filipovicevom telegramu sucuti.
Sarajevo, 03.05.2002. - Federalni premijer Alija Behmen uputio je telegram saucesca povodom smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica. "Otisao je Izet Kiko Sarajlic, pjesnik ljubavi, prijatelj svih ljudi, jedan od najvecih pjesnika koje je nasa zemlja iznjedrila. Sa Kikinim 'Mala, velika moja, veceras cemo i za njih voljeti' odrastale su poslijeratne generacije, slaveci prijateljstvo i ljubav. I u najtezim danima za ovu zemlju pjevao je o ljubavi i pozivao na prijateljstvo, mir i razumijevanje. Cijeli njegov zivot i njegova poezija velicali su dobro u covjeku i ljudsku vrlinu. Veliki pjesnik zivio je tako do zadnjeg dana, ostavljajuci nama, za sva vremena, toplu poeziju kao putokaz kako zivjeti, kao najljepsi spomenik svog postojanja", kaze se u telegramu premijera Behmena.
RTVBIH
NA VEST O SMRTI KIKA SARAJLICA
1
Zar ti se ne cini,
ako ima boga,
da je smrt mogla da saceka,
do devetoga.
Ako ne zbog tebe,
onda zbog Esa
i onih rodenih
dvadeset i trece,
ionako ce celo Sarajevo
tih sedam dana
donositi cvece,
samo cvece,
tu gde sada spava
i divni deo moje
mladosti zlatne
na Groblju kod Lava,
tu gde i Siba moj dragi
bere smokve rajske
o kako samo
nedohvatne.
U ove crne dane,
zloslutne, majske,
moja ti ruka
iz daleka mase.
I srce moje
malu hvalu sapuce
za one koje smo voleli,
za sve nase
2
Ti ode Sarajlicu u vrtove rajske
pred sivi vikend, noci majske,
dok ti je, mozda, mlaka, u snu,
kap kise trebinjske pala na usnu.
Sve sto smo bili, dok skupa besmo,
ja, evo, kanim sacuvat pesmom,
u koju, zaludno, salivam rime
jasne i zvucne kao tvoje ime,
dok te ispraca, slutim, evo,
tuzno i celo Sarajevo.
3
Crnog li dana za bracu po peru,
kako li je Maricu u Ekseteru,
kako je Stevanu Raickovicu
u ova jutra sto crna svicu
jer srecem, u nesnu, ranom zorom
sve majske dane s crnim florom.
4
Ide smrt s kosom crnim bregom sna,
po kog je posla samo ona zna.
Tope se zivoti kao grudve snega,
smrt s kosom hita duz crnog brega.
Sletece na krov, jutros, dve bele rode,
s njima vest iz radija i Izet ode.
Sve nas je manje. O, kosa kosi,
sto noc sacuva, to dan nosi.
Placu mornari s Wester Plate
dok noc ispraca crne svate.
5
I mislio sam da cemo se sresti
i kao nekada za sto sesti
i dugo cutati i reci pokoju
o strahu i o nespokoju.
Znali smo sledi vreme placa,
evo fasizam ponovo koraca,
a nas je stroj proreden dobrano
i da se odupremo nije nam dano.
6
Kad nebo moju bracu uzima
i deo mene ode sa njima.
Sve manji bivam, prozracna leca,
i sam se topim kao sveca.
Kad dode vreme za vecna lovista,
da l ce od mene ostati ista
ili ce smrt, kao sto sam snio,
doci po senku onog sto sam bio.
7
Izade i ti iz ovog mraka
i ode do svojih, do Pasternaka,
i do Seljvinskog i do Nerude,
u gustu tisinu, medu ljude.
I dok se u nama sve vecma rusi
tebi je, slutim, toplo dusi.
I na toj zvezdi gde sad snujes
znam da i ove reci cujes
koje ispisujem gorak i tihan
a ti se, potajno, smesis iz stiha.
Pero Zubac
Radomir Konstantinovic: In memoriam
Izet Sarajlic : Prijatelj nad prijateljima
Pri prvom nasem susretu, posle stravicnog razaranja Sarajeva, ovaj covek sa kojim treba da se oprostimo danas poklonio mi je knjigu koja se zove Knjiga oprostaja. Oprastao se on, u toj knjizi u krvavom Sarajevu, sa onima koje je voleo, sa prijateljima, sa gradovima. Ali nema tu nikakvog rastanka. Valjda zato sto je rastanak nemoguc. Ljudi sa kojima smo ziveli, to smo mi sami: mi smo nasa sopstvena istorija. Kad bismo mogli, makar samo za casak, iz te istorije da izidemo (ali zaista da izidemo), rastanak bi bio moguc.
Ali to je nemoguce. Pogotovo je to nemoguce za Izeta Sarajlica. Svaku od pesama u Knjizi oprostaja diktiralo je nemirenje sa smrcu, secanje na drugove koji su ga napustili, neki zato sto su umrli a neki zato sto su se prodali - sto je (tako on veli u jednoj svojoj oprostajnoj pesmi) isto: umreti ili prodati se. To je ono sto smo gledali, Izet iz Sarajeva, opkoljenog, sam, zaboravljen od najblizih svojih beogradskih prijatelja (od njegovog Beograda, odjednom gluvog i slepog za njega - jos uvek, mislim, gluvog i slepog), a ja iz Beograda koji je, svakim danom sarajevske agonije bivao sve tudiji, neki grad u kome kao da sam se zabunom nasao. To otudivanje bliskog (cak pre svega onog najblizeg), bol zbog tog propadanja (umiranja ili samo prodaje), eto, to je bol zbog raspadanja naseg, Izetovog i mog, sveta, one “zajednicke kuce” u kojoj smo ziveli.
Ne mislim ja na drzavu; misli na prijateljstvo, mislim na Izeta Sarajlica, koji je bio prijatelj nad prijateljima, veliki boemski nas drug, u svakom gradu, na svakom jeziku. To njegovo boemstvo (u duhu najbojle sarajevske tradicije) odredivalo je i poetiku i praksu njegovoga pesnickog govora. Njegov boemski duh zahtevao je (i to nepopustjlivo) ono sto je najrizicnije: nistenje granice izmedu pesnika i njegove poezije, zahtevalo je poeziju i u zivotu, a ne samo u jeziku.
Volim ja tog Izeta, sjajnog demistifikatora “dubine”, tog majstora (ili andela) dubine povrsine, a sve kao u prolasku, izmedu dva susreta sa prijateljima, u Ohridu, u Mariboru, ili Cavtatu, u Beogradu, ovde vajlda najvise, najdublje (Izet Sarajlic veliki je Beogradanin), ali u koji, govorio je (citao sam to u novinama, meni to nikad nije rekao), ne moze jos da dode. Kao da mi, koji smo bili, i nocu i danju to Sarajevo u krvi, nismo takode taj Beograd. Makar i onaj manjinski. Ali Beograd.
Nas dvojica sreli smo se prvi put tek po velikom stradanju Sarajeva. Na dnu naseg prijateljstva jeste Sarajevo, krvavo, gladno, ubijano tri i po godine, pa to kao da se bez tog stradanja Sarajeva Izet i ja nikada ne bismo nasli? Hvala neka je Sarajevu za Izeta Sarajlica. I hvala neka je Izetu Sarajlicu za Sarajevo.
Zdenko Lesic: In memoriam
Otisao je akademik Izet Sarajlic. Otisao je Pjesnik. Otisao je Kiko. U “Knjigu oprostaja” nije stigao unijeti svoju posljednju, oprostajnu pjesmu. Ali je - zamisljam - one praznicke veceri u posljednjem bljesku svijesti izgovorio - morao izgovoriti! - bar jos jedan stih. Je li to bio jedan od njegovih starih stihova? Mozda jedan iz pjesme “Kako ce Sarajevo bez mene”. Ili onaj distih iz pjesme “Bluz”: “Bilo bi zanimljivo znati hoce li i dalje kao za nasih zivota hitati jedna drugoj nase duse.” Ili onu strofu iz pjesme “Trazim ulicu za svoje ime”: “Malu ulicu trazim, obicnu, svakodnevnu, kojom se, neopazeni od svijeta, mozemo prosetati i poslije smrti.” Ili ono bezuslovno “Drugi put bih znao neuporedivo vise da uzivam u zivotu” iz pjesme “Drugi put bih znao”. Ali ne! Mora da je to bio onaj odlucni, prkosni stih s kraja “Knjige oprostaja”: “Ne odricem se niceg u svom bivsem zivotu.” A opet - jos uvijek zamisljam - mozda mu je tada, ‘dok se zadnjim pogledom rastaj’o od zvijezda’, kroz svijest, nikad izgovorena, bljesnula jedna nova, konacna pjesma, pjesma za kraj svih pjesama sto ih je ispisivao skoro pola stoljeca. Je li to bila jos jedna oprostajna elegija? Ili opet jedan jetki, satiricki prijekor nama koji smo izgubili osjecaj za poeziju i ljubav? Ili neka rezignirano-humorna dosjetka, kao ona o ‘nasoj jos jedinoj Aveniji Fos’, koja ide ’od mrtvacnice do groblja’? Ili je, mozda, - da! to je najvjerovatnije! - to bila pjesma-kliktaj sto najzad ide preko rijeke, tamo gdje ga na onoj drugoj obali ceka ONA kojoj je posvetio cijeli svoj zivot i sve svoje pjesme i bez koje su mu posljednje godine bile tako gorke. Zamisljam da je u tom susretu morao izgovoriti onaj stih iz pjesme “Posljednji tango u Sarajevu”: “Mila, prode i nas zivot velicanstveni!”
Ako je istina da covjek na smrtnom casu u magnovenju jos jednom prozivi sav svoj zivot, onda se njemu moralo javiti najprije ono davno vrijeme kad ‘mi nismo imali gdje da idemo nago na Vilsonovo Setaliste’: Bili smo (tada) niko i nista, imali smo samo to nebo i taj zivot sem snova svega drugog lisen. Da smo tada umrli, za nasim kovcegom islo bi samo lisce. Ali mu se u tom magnovenju moralo javiti i ovo drugo vrijeme, vrijeme velikog priznanja, kada je postajao pjesnik svijeta, ‘posljednji veliki evropski pjesnik ljubavi’, kako su ga - ne bez razloga - ocijenili talijanski kriticari. (Pomisljam da je Kiko u tom posljednjem trenutku pozalio sto nije stigao da primi Kljuceve Salerna!). U tom predsmrtnom magnovenju kroz svijest mu je morala proci i duga povorka ljudi, na celu sa strijeljanim bratom Esom, i svim drugim koji su ‘rodeni 23, strijeljani 42’, za koje je - i umjesto kojih je - cijelog zivota volio; a za njima su morala proci mnoga njegova druga braca, svi pjesnici svijeta, i oni s kojim je prijateljevao, i oni koje je samo citao; a za njima bezbrojni njegovi prijatelji, i oni kojih vise nema, i oni koji su jos tu, na ovoj strani rijeke (po broju prijatelja oduvijek se mjerila velicina ljudske duse!); mozda se u toj povorci prikrio i po koji zlocudi kriticar, pa mozda i neki kriticki nastrojeni clan CK (imao bi Kiko razloga da i njih sanja u tom ‘snivanju samrtnom’, ali je meni u to tesko povjerovati!). Morao se, zatim, u tom magnovenju sjetiti i kako se, kao svijeca, ugasio zivot njegove divne sestre Raze. Ali se morao sjetiti i Vladimira, najvece radosti svojih zadnjih godina.
Otisao je, dakle, Kiko! Otisao je Pjesnik! Odlasci kao njegov uvijek ostavljaju prazninu. U srcima bliznjih najvecu i najtezu. Krug 99 ostao je bez jednog od svojih pokretaca i jedne od svojih pokretnih snaga. PEN Centar BiH ostao je bez jednog od svojih osnivaca i jednog od svojih najuglednijih clanova. Jedna kuca u nekadasnjoj ulici Ognjena Price ostala je bez svog najmilijeg gosta. Sarajevski taksisti bez jednog od svojih najboljih musterija. Od neki dan Tamara vise nije dijete. Vladimir vise nema djede. A ipak! Odlazak ljudi kakav je bio Izet Sarajlic ostavlja za sobom nesto cime se i najveca praznina ispunjava. S njegovom smrcu mi smo bogatiji za sjecanja, Sarajevo za jednu legendu, za legendu o pjesniku i njegovoj ljubavi. Svojom smrcu Sarajlic je usao medu besmrtnike. Jer, za njim su ostale njegove knjige. Pjesnik je ostao da zivi kao Pjesma. Tu Pjesmu citali smo kad smo bili mladi i poslije kad vise nismo bili mladi; mi Jovani, mi Ivani, mi Avde, kako kaze jedan stih iz ‘Vilsonovog setalista’. Citat ce je i drugi koji su dosli ili koji ce tek doci; citat ce je ne kao pjesme vecine drugih pjesnika, vec kao svoju vlastitu sudbinu.
Otisao je, dakle, pjesnik Sarajlic. Ostala je za njim njegova poezija I njegov testament:
Najvaznije je to
Da u ulici s mojim imenom
Nikada nikog ne zadesi nesreca.
Sarajevski pjesnik Izet Sarajlic o nagradi "Alberto Moravija", danasnjoj literaturi...
GLAS JAVNOSTI/2001
NISAM SPREMAN ZA BEOGRAD
S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da vise necu dolaziti.
Valjda ce me pravi Beogradani shvatiti, nema tu sta da trazi literatura.
Bio je prisutan uvijek neki fluid izmedu mene i mojih italijanskih citalaca, neka intimna, gotovo ljubavna veza. Oni su prema meni gajili neku vrstu plemenitosti, i razumljivo je da se covjek obraduje i sjeti se normalnog doba covjecanstva. Bez obzira na to sto su mi cijelog zivota lijepili razne etikete - bio sam i velikosrbin i boljsevik i svasta sam bio, ali, u sustini, citav sam zivot bio antifasista. Ja sam dijete onog rata, meni su Italijani strijeljali brata, sestre su mi, cim su napunile osamnaest godina, odveli u logor. I normalno je da te raduje nagrada koja nosi ime jednog od najzescih antifasistickih pera koje je Italija imala - kaze za "Glas" najznacajniji zivi sarajevski pjesnik Izet Sarajlic, povodom prestizne nagrade "Alberto Moravija" koja mu je nedavno dodjeljena.
Rekli ste jednom prilikom da zivimo u vijeku u kojem je teze nositi uticaje i da nema mnogo pisaca koji nesto znace.
- Otkako je Bukovski postao neka vrsta orijentira za mlade, cini mi se da je i literatura krenula stranputicom. Nemam nista protiv njega, bio je jedan od najpopularnijih pisaca ovog vremena, ali on, ipak, nije bio ta velicina. Ne moze neki pisac, poput Handkea, koga su mediji izbacili na povrsinu, biti zamjena za Stefana Cvajga. Postoje orijentiri, postoje ljudi poput Moravije, Kamija, Nerude, koji su mogli pokretati razne stvari. Sad je toga sve manje. Sve je pomjereno. Mi smo kao djeca morali znati barem stotinjak knjizevnih imena, danas nisam siguran da djeca znaju ista od toga.
U toku ratnih godina bili ste veoma kriticni prema Beogradu. Da li se danas taj stav izmjenio?
- Beograd je bio nekakav emocionalni dio svijeta, za koji smo mislili da je nas. Medutim, dok smo bili opkoljeni u Sarajevu, javljali su mi se ljudi iz cijelog svijeta, ponajmanje iz Beograda. Da je neki moj prijatelj bio u takvom logoru, javio bih mu se makar nebeskom linijom. Mada ima ljudi koji su spasili cast Beograda i tih ratnih godina. To su pravi Beogradani, zahvaljujuci kojima sam ja imao utisak da nismo skroz zaboravljeni. Moram pomenuti Rada Konstantinovica i ljude slicne njemu.
Postoji li mogucnost da dodete uskoro u Srbiju, odnosno Beograd?
- Ne vjerujem vise da sam spreman za Beograd. S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da vise necu dolaziti. Valjda ce me pravi Beogradani shvatiti, nema tu sta da trazi literatura. Sve sto zelim je privesti ovo tijelo casno kraju, ovu trabakulu, koja je ostala od brodica ili camca, dovesti do obale bez nekih velikih zaokreta koji bi me posthumno mogli kostati.
Zvonko Prijovic
LICNOST U FOKUSU : IZET SARAJLIC
Iako se ova rubrika uglavnom bavi zivima, ovaj put namjerno cinimo iznimku - posvecujemo je covjeku koji je umro. Djelo (1930-2002), naime, zivjet ce dugo poslije njegove fizicke smrti, njegov duh ce se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u skolskim citankama vec i u pamcenju generacija. "Sad bi bili ocevi, sad ih vise nema", rijeci su antologijske pjesme posvecene Sarajlicevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, ciju je smrt autor takoder bolno dozivljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vrazija rabota - cesto nadmase i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca.
Izet Sarajlic ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunistickoga internacionalizma i socijalisticke revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu - siroka slavenska dusa opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vjecnim ekstazama, slaveci pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje ce sam Staljin pobiti preko deset milijuna neduznih ljudi. Medutim, mracna suma, nalicje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim znacajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrica krvavih gulaga, kao da se nista nije dogodilo. Slicno je bilo i sa Sarajlicem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlic je nastavio marsirati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.
Pocetkom sezdesetih dozivio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinisticki staljinizam" nije bio odusevljen njegovim stalnim isticanjem bezgranicne ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnucima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojucerasnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je cak i cvrcku. Ako zelite stici do penzije, radije volite Staru Grcku, bio je Sarajlicev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da ce tako zamisljeno jugoslavenstvo doci glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je narocito omiljen medu srpskim nacionalistickim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvracao nestedimice, posvecujuci stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadzicu, Nikoli Koljevicu, Slavku Leovcu, ni ne sluteci da ce mu ti obozavani subjekti pod kraj zivota tu ljubav uzvratiti granatama i kursumima.
Jedan od tih "pjesnickih" hitaca ranit ce ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izrazavale su duboko razocarenje religijom ciji je cijelog zivota bio fanaticni vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilicno dezorijentiran - ekstaze su prosle, ostale su rusevine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, zalio za starim i proslim, ruzio suvremene medije, podsjecajuci na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevodeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjuci cesto svoje milijunske tiraze u bivsim socijalistickim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bosnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebicno dodijelilo svoju najvecu nagradu. Vrijeme ce izreci definitivni sud o njegovim stihovima, no vec je sad jasno da ce oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedocanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma medusobno ne iskljucuju.
DANI 10.05.2002
Vezano za temu:
• IZET KIKO SARAJLIC
• SARAJEVO
Tuesday, June 14, 2011
LEONARD COHEN,,,A thousand kisses deep
The ponies run, the girls are young,
The odds are there to beat.
You win a while, and then it's done —
Your little winning streak.
And summoned now to deal
With your invincible defeat,
You live your life as if it's real,
A Thousand Kisses Deep.
I'm turning tricks, I'm getting fixed,
I'm back on Boogie Street.
You lose your grip, and then you slip
Into the Masterpiece.
And maybe I had miles to drive,
And promises to keep:
You ditch it all to stay alive,
A Thousand Kisses Deep.
And sometimes when the night is slow,
The wretched and the meek,
We gather up our hearts and go,
A Thousand Kisses Deep.
Confined to sex, we pressed against
The limits of the sea:
I saw there were no oceans left
For scavengers like me.
I made it to the forward deck
I blessed our remnant fleet —
And then consented to be wrecked,
A Thousand Kisses Deep.
I'm turning tricks, I'm getting fixed,
I'm back on Boogie Street.
I guess they won't exchange the gifts
That you were meant to keep.
And quiet is the thought of you
The file on you complete,
Except what we forgot to do,
A Thousand Kisses Deep.
And sometimes when the night is slow,
The wretched and the meek,
We gather up our hearts and go,
A Thousand Kisses Deep.
The ponies run, the girls are young,
The odds are there to beat.
You win a while, and then it's done —
Your little winning streak.
And summoned now to deal
With your invincible defeat,
You live your life as if it's real,
You came to me this mornomg
And you handled me like meat,
You'd have to be a man to know
How good that feels, how sweet,
My mirrored twin, my next of kin,
I've know you in my sleep,
And who but you would take me in,
A thousand kisses deep.
I loved you when you opened
Like a lily to the heat.
You see, I'm just another snowman,
Standing in the rain and sleet,
Who loved you with his frozen love
His second hand physique,
With all he is and all he was,
A thousand kisses deep.
I know you had to lie to me,
I know you had to cheat,
To pose all hot and high
Behind the veils of sheer deceit,
Our perfect Porn Aristocrat
So elegant and cheap,
I'm old but, I'm still into that,
A thousand kisses deep.
I'm Good at Love, I'm Good at Hate,
It's in between I freeze.
I've been working out, but it's to late,
It's been too late for years.
But you look good, You really do,
They love you on the street,
If I could move I'd kneel for you,
A thousand kisses deep.
And I'm still working with the wine,
Still dancing cheek to cheek,
The band is playing "Auld Lang Syne" —
But the heart will not retreat.
I ran with Diz, I sang with Ray,
I never had their sweep,
But once or twice they let me play,
A thousand kisses deep.
The Autumn moved across your skin,
Got something in my eye a light
That doesn't need to live
And doesn't need to die.
A riddle in the book of love
Obscure and obsolete
To witness here in time and blood,
A thousand kisses deep.
I loved you when you opened
Like a lily to the heat.
You see, I'm just another snowman
Standing in the rain and sleet,
Who loved you with his frozen love,
His second hand physique,
With all he is and all he was,
A thousand kisses deep.
Don't matter if the road is long,
Don't matter if it's steep,
Don't matter if the moon goes out,
And the darkness in complete.
Don't matter if we loose our way,
It's written that we'll meet.
At least, that's what I heard you say,
A thousand kisses deep.
Well, that's my story.
I admit it's broken and it's bleak,
But all the twisted peaces fit,
A thousand kisses deep.
(Dublin; July 20, 2009)
The odds are there to beat.
You win a while, and then it's done —
Your little winning streak.
And summoned now to deal
With your invincible defeat,
You live your life as if it's real,
A Thousand Kisses Deep.
I'm turning tricks, I'm getting fixed,
I'm back on Boogie Street.
You lose your grip, and then you slip
Into the Masterpiece.
And maybe I had miles to drive,
And promises to keep:
You ditch it all to stay alive,
A Thousand Kisses Deep.
And sometimes when the night is slow,
The wretched and the meek,
We gather up our hearts and go,
A Thousand Kisses Deep.
Confined to sex, we pressed against
The limits of the sea:
I saw there were no oceans left
For scavengers like me.
I made it to the forward deck
I blessed our remnant fleet —
And then consented to be wrecked,
A Thousand Kisses Deep.
I'm turning tricks, I'm getting fixed,
I'm back on Boogie Street.
I guess they won't exchange the gifts
That you were meant to keep.
And quiet is the thought of you
The file on you complete,
Except what we forgot to do,
A Thousand Kisses Deep.
And sometimes when the night is slow,
The wretched and the meek,
We gather up our hearts and go,
A Thousand Kisses Deep.
The ponies run, the girls are young,
The odds are there to beat.
You win a while, and then it's done —
Your little winning streak.
And summoned now to deal
With your invincible defeat,
You live your life as if it's real,
You came to me this mornomg
And you handled me like meat,
You'd have to be a man to know
How good that feels, how sweet,
My mirrored twin, my next of kin,
I've know you in my sleep,
And who but you would take me in,
A thousand kisses deep.
I loved you when you opened
Like a lily to the heat.
You see, I'm just another snowman,
Standing in the rain and sleet,
Who loved you with his frozen love
His second hand physique,
With all he is and all he was,
A thousand kisses deep.
I know you had to lie to me,
I know you had to cheat,
To pose all hot and high
Behind the veils of sheer deceit,
Our perfect Porn Aristocrat
So elegant and cheap,
I'm old but, I'm still into that,
A thousand kisses deep.
I'm Good at Love, I'm Good at Hate,
It's in between I freeze.
I've been working out, but it's to late,
It's been too late for years.
But you look good, You really do,
They love you on the street,
If I could move I'd kneel for you,
A thousand kisses deep.
And I'm still working with the wine,
Still dancing cheek to cheek,
The band is playing "Auld Lang Syne" —
But the heart will not retreat.
I ran with Diz, I sang with Ray,
I never had their sweep,
But once or twice they let me play,
A thousand kisses deep.
The Autumn moved across your skin,
Got something in my eye a light
That doesn't need to live
And doesn't need to die.
A riddle in the book of love
Obscure and obsolete
To witness here in time and blood,
A thousand kisses deep.
I loved you when you opened
Like a lily to the heat.
You see, I'm just another snowman
Standing in the rain and sleet,
Who loved you with his frozen love,
His second hand physique,
With all he is and all he was,
A thousand kisses deep.
Don't matter if the road is long,
Don't matter if it's steep,
Don't matter if the moon goes out,
And the darkness in complete.
Don't matter if we loose our way,
It's written that we'll meet.
At least, that's what I heard you say,
A thousand kisses deep.
Well, that's my story.
I admit it's broken and it's bleak,
But all the twisted peaces fit,
A thousand kisses deep.
(Dublin; July 20, 2009)
Subscribe to:
Posts (Atom)