Stvorio si me beskrajnim, takva bila tvoja je zelja. Ovu krhku
posudu ti neprestano praznis, ti je bez prestanka punis svjezim
zivotom.
Tu malu trstikinu sviralu nosis brdima i dolinama, i izvijas
kroz nju uvijek nove pjesme.
Na besmrtni dodir ruku tvojih moje maleno srce siri se
beskrajnim veseljem i radja nejasnu rijec.
Darovi tvoji bezbrojni mi stizu u ove malene ruke. Vjekovi
prolaze, ti jos uvijek tocis, a ipak mjesta ne ponestane.
Kada mi naredis da pjevam, srce moje od ponosa rasprsnut se
zeli; zagledam ti lice, na oci naviru mi suze.
Sva grubost i nesklad mojega zivota u slatkom se rastapa
suglasju - a moje obozavanje krila siri poput razdragane ptice
sto preko mora leti.
Znam da te raduje moj pjev. Znam da samo pjevajuci stupam
pred tvoje lice.
Okrajkom dalekoseznog krila pjesme svoje doticem stopalo
tvoje, koje drugacije ni pomisliti dosegnuti ne mogu.
Pijan od radosti pjevanja, zaboravljam se, nazvavsi
prijateljem Tebe, gospodara svoje
Ne znam kako pjevas, ucitelju moj! Samo slusam, zanijemio
od divljenja.
Svjetlost tvoje glazbe obasjava svijet. Dah zivota tvoje glazbe
plovi od nebesa do nebesa. Sveta bujica tvoje glazbe probija sve
kamene brane i nastavlja nadirati.
Srce moje cezne ujediniti se sa pjesmom tvojom, ali uzalud
trazi svoj glas. Rado bih prozborio, ali rijec se u pjesmu ne
pretvara, dok zbunjeno kricim. Ah ucitelju, ti si moje srce
zarobio u beskonacnu stupicu svoje svirke!
Zivote zivota mojeg, zauvijek cu nastojati tijelo svoje cistim
odrzavati, jer znam da ga cijelog obavija tvoj dodir, sto zivot
budi,
Nastojat cu uvijek iz misli svojih odagnati sve lazi, jer znam
da si ti ona istina boja je u mojoj dusi zapalila svjetlo razuma.
Nastojat cu uvijek iz srca svojega iscupati svako zlo i Ijubav
svoju zadrzati u cvatu, jer znam da ti vladas u najtajnijem
svetistu mojega srca,
I trudit cu se spoznati te u svojem djelovanju, jer znam da
tvoja moc daje snagu poslovima mojim.
Težim trenutku predaha, uz tebe želim sjesti. Posao ću svoj
poslije dovršiti.
Kada ti ne vidim lice, mojem srcu nema mira ni počinka, a
posao mi u beskonačan napor se pretvara, okružen morem truda
bez kraja.
Danas mi je ljeto pod prozor dolazilo s uzdasima i žamorom; a
pčele se igrale lutajućih svirača u dvorima rascvjetanog
šumarka.
Stigao je tren da mirno sjednem, licem u lice s tobom, pa
tijekom ovog tihog i raskošnog odmora zapjevam pjesmu životu
posvećenu.
6.
Otrgni ovaj cvijetak i pokupi ga, ne oklijevaj! Inače će, bojim
se, minuti i u prašinu klonuti.
Možda neće pronaći mjesta u tvojem vijencu, ali li ga počasti
dodirom bola, svojom ga rukom otkinuvši. Inače će, bojim se,
dan prebrzo skončati, a vrijeme darivanja proći,
Jako nisu živahne njegove boje, a miris mu je varljiv, posluži
se ovim cvijetom i uberi ga, dok vremena ima.
Otrgni ovaj cvijetak i pokupi ga, ne oklijevaj! Inače će, bojim
se, minuti i u prašinu klonuti.
Možda neće pronaći mjesta u tvojem vijencu, ali li ga počasti
dodirom bola, svojom ga rukom otkinuvši. Inače će, bojim se,
dan prebrzo skončati, a vrijeme darivanja proći,
Jako nisu živahne njegove boje, a miris mu je varljiv, posluži
se ovim cvijetom i uberi ga, dok vremena ima.
7.
Moja se pjesma oslobađa uresa svojih. Ona se ne diči ruhom,
ni nakitom. Jer su ukrasi našoj vezi zapreka; oni bi nas
međusobno udaljili; njihovo bi zveckanje zaglušilo tvoj šapat.
Moja pjesnička taština postiđena umire pred tobom. 0,
pjesniče nad pjesnicima, ja sjedim ti do nogu. Omogući mi život
prirodan i prav, poput svirale od trske, zbog tebe ispunjene
glazbom.
Moja se pjesma oslobađa uresa svojih. Ona se ne diči ruhom,
ni nakitom. Jer su ukrasi našoj vezi zapreka; oni bi nas
međusobno udaljili; njihovo bi zveckanje zaglušilo tvoj šapat.
Moja pjesnička taština postiđena umire pred tobom. 0,
pjesniče nad pjesnicima, ja sjedim ti do nogu. Omogući mi život
prirodan i prav, poput svirale od trske, zbog tebe ispunjene
glazbom.
8.
Dijete zaogrnuto u prinčevsku odoru i s ogrlicom od dragog
kamenja oko vrata užitka ne nalazi u svojoj igri; odjeća ga pri
svakom pokretu smeta.
U strahu da se ruho ne podere ili prašinom prekrije, ono se
cuva od svijeta i ni pomaknuti ne usudi.
Majko, nije ničeg vrijedan tvoj okov divotni, ako odvaja
čovjeka od zdravog praha zemaljskog, te ako mu pristup brani
velikom sajmu običnog života ljudskog.
Dijete zaogrnuto u prinčevsku odoru i s ogrlicom od dragog
kamenja oko vrata užitka ne nalazi u svojoj igri; odjeća ga pri
svakom pokretu smeta.
U strahu da se ruho ne podere ili prašinom prekrije, ono se
cuva od svijeta i ni pomaknuti ne usudi.
Majko, nije ničeg vrijedan tvoj okov divotni, ako odvaja
čovjeka od zdravog praha zemaljskog, te ako mu pristup brani
velikom sajmu običnog života ljudskog.
9.
0 ludo, ti koja pokušavaš sebe na leđima vlastitim nositi! 0
prosjače, ti koji pred vratima vlastitim milostinju prosiš!
Prepusti svoj teret njemu, koji može sve ponijeti, i ne osvrni
se, nikada se sa žaljenjem ne osvrni.
Tvoja požuda dodirom daha svojeg trenutno gasi svjetiljke
sjaj. To je svetogrđe - ne primaj darove nečistih ruku. Prihvati
jedino ono što ti Ijubav sveta nudi.
0 ludo, ti koja pokušavaš sebe na leđima vlastitim nositi! 0
prosjače, ti koji pred vratima vlastitim milostinju prosiš!
Prepusti svoj teret njemu, koji može sve ponijeti, i ne osvrni
se, nikada se sa žaljenjem ne osvrni.
Tvoja požuda dodirom daha svojeg trenutno gasi svjetiljke
sjaj. To je svetogrđe - ne primaj darove nečistih ruku. Prihvati
jedino ono što ti Ijubav sveta nudi.
10.
Tvoje je podnožje tamo, ondje počiva noga tvoja, najbjedniji
gdje žive, najniži i izgubljeni.
Kada se pokušam nakloniti pred tobom, ne dosežem dubine u
kojima počiva noga tvoja, među najbjednijima, najnižima i
izgubljenima.
Gordost ne stiže tamo gdje ti hodiš u odijelu poniznosti, među
najbjednijima, najnižima i izgubljenima.
Moje srce ne nalazi puta do mjesta gdje se družiš s
osamljenima među najbjednijima, najnižima i izgubljenima.
Tvoje je podnožje tamo, ondje počiva noga tvoja, najbjedniji
gdje žive, najniži i izgubljeni.
Kada se pokušam nakloniti pred tobom, ne dosežem dubine u
kojima počiva noga tvoja, među najbjednijima, najnižima i
izgubljenima.
Gordost ne stiže tamo gdje ti hodiš u odijelu poniznosti, među
najbjednijima, najnižima i izgubljenima.
Moje srce ne nalazi puta do mjesta gdje se družiš s
osamljenima među najbjednijima, najnižima i izgubljenima.
11.
Ostavi ovo pojanje i pjevanje i šaputanje na jastucima! Koga
obožavaš u ovom tamnom i pustom kutku hrama i za zatvorenih
vrata? Otvori oči i vidjet ćeš da tvoj Bog nije pred tobom!
On je tamo gdje ratar ore tvrdu zemlju i gdje graditelj putova
kamenje lomi. On je sa njima na suncu ili u sjenci, a odora mu
je prašinom prekrivena. Odloži svoju mantiju posvećenu i poput
njega se spusti na prašnjavo tlo!
Spas! Gdje možeš pronaći spas? Naš je učitelj s veseljem
samom sebi privezao okove stvaranja; zauvijek se povezavši sa
svima nama.
Uziđi iz meditacija svojih, okani se cvijeća i mirisa! Što ako ti
se ruho podere i uprlja? Kreni mu u susret, stani uz njega u
teškom naporu i znoju lica svojega.
Ostavi ovo pojanje i pjevanje i šaputanje na jastucima! Koga
obožavaš u ovom tamnom i pustom kutku hrama i za zatvorenih
vrata? Otvori oči i vidjet ćeš da tvoj Bog nije pred tobom!
On je tamo gdje ratar ore tvrdu zemlju i gdje graditelj putova
kamenje lomi. On je sa njima na suncu ili u sjenci, a odora mu
je prašinom prekrivena. Odloži svoju mantiju posvećenu i poput
njega se spusti na prašnjavo tlo!
Spas! Gdje možeš pronaći spas? Naš je učitelj s veseljem
samom sebi privezao okove stvaranja; zauvijek se povezavši sa
svima nama.
Uziđi iz meditacija svojih, okani se cvijeća i mirisa! Što ako ti
se ruho podere i uprlja? Kreni mu u susret, stani uz njega u
teškom naporu i znoju lica svojega.
12.
Dugo je vrijeme mojeg putovanja, duga je njegova staza.
Krenuo sam kočijom pred zoru i zaputio se putem kroz divljinu
svjetova, ostavivši trag na zvijezdama i planetima mnogim.
Ovo je najdalji put, koji najbliže k tebi ide, a najzamršenija je
ona vježba što vodi najjednostavnijoj melodiji.
Putnik redom kucati mora na sva neznana vrata, prije no što
do vlastitih stigne, a tragalac obići mora sve vanjske svjetove ne
bi li na kraju ušao u svetište vlastite nutrine.
Tvoje su oči lutale daljinom i širinom, prije no što ih sklopih i
kazah: "Tu si!"
Kličući upit: "Oh, gdje?" rastapa se u suzama tisuća potoka i
prekriva svijet poplavom sigurnosti: "Ja jesam!"
Dugo je vrijeme mojeg putovanja, duga je njegova staza.
Krenuo sam kočijom pred zoru i zaputio se putem kroz divljinu
svjetova, ostavivši trag na zvijezdama i planetima mnogim.
Ovo je najdalji put, koji najbliže k tebi ide, a najzamršenija je
ona vježba što vodi najjednostavnijoj melodiji.
Putnik redom kucati mora na sva neznana vrata, prije no što
do vlastitih stigne, a tragalac obići mora sve vanjske svjetove ne
bi li na kraju ušao u svetište vlastite nutrine.
Tvoje su oči lutale daljinom i širinom, prije no što ih sklopih i
kazah: "Tu si!"
Kličući upit: "Oh, gdje?" rastapa se u suzama tisuća potoka i
prekriva svijet poplavom sigurnosti: "Ja jesam!"
13.
Pjesma koju dođoh otpjevati, ostala je nijema sve do
današnjih dana.
Protratio sam ih usklađujući iznova i iznova glazbalo svoje.
Još nije kucnuo tren, još se nije javila prava riječ; jedino što
srce moje u agoniji žudnje biva.
Još se nije rastvorio cvijet, jedine sa uzdahom prelijeće vjetar.
Nisam mu vidio lice i glas mu nisam čuo; jedino čujem korake
njegove lake na cesti pred kućom svojom.
Čitao sam beskrajni dan prostirao njegov ležaj po podu,- ali
svjetiljka neupaljena ostade, pa ga ne mogu pozvati k sebi.
Živim nadajući se da ću ga sresti; ali tog susreta još nema.
Pjesma koju dođoh otpjevati, ostala je nijema sve do
današnjih dana.
Protratio sam ih usklađujući iznova i iznova glazbalo svoje.
Još nije kucnuo tren, još se nije javila prava riječ; jedino što
srce moje u agoniji žudnje biva.
Još se nije rastvorio cvijet, jedine sa uzdahom prelijeće vjetar.
Nisam mu vidio lice i glas mu nisam čuo; jedino čujem korake
njegove lake na cesti pred kućom svojom.
Čitao sam beskrajni dan prostirao njegov ležaj po podu,- ali
svjetiljka neupaljena ostade, pa ga ne mogu pozvati k sebi.
Živim nadajući se da ću ga sresti; ali tog susreta još nema.
14.
Mnoštvo je mojih želja, a moj plač je žaloban, ali li me uvijek
spašavaš strogim odbijanjem,- ta snažna milost posve srasla je sa
mojim životom.
Dan za danom činiš me vrijednim jednostavnih i velikih
darova, koje mi pružaš bez pitanja - ovo nebo i svjetlost, ovo
tijelo i život i duh - spasivši me pogibelji mnoštva želja.
Ima dana kada mlako oklijevam, i dana kada sam budan i
žurim tražeći ispunjenje,- ali ti se okrutno ispred mene kriješ.
Dan za danom me činiš vrijednim punine prihvaćanja svojega,
jer me uvijek i bez odlaganja odbijaš, kako bi me spasio
pogibelji slabih, prolaznih želja.
Mnoštvo je mojih želja, a moj plač je žaloban, ali li me uvijek
spašavaš strogim odbijanjem,- ta snažna milost posve srasla je sa
mojim životom.
Dan za danom činiš me vrijednim jednostavnih i velikih
darova, koje mi pružaš bez pitanja - ovo nebo i svjetlost, ovo
tijelo i život i duh - spasivši me pogibelji mnoštva želja.
Ima dana kada mlako oklijevam, i dana kada sam budan i
žurim tražeći ispunjenje,- ali ti se okrutno ispred mene kriješ.
Dan za danom me činiš vrijednim punine prihvaćanja svojega,
jer me uvijek i bez odlaganja odbijaš, kako bi me spasio
pogibelji slabih, prolaznih želja.
15.
Ja sam ovdje ne bih li ti pjesme pjevao. U ovoj dvorani tvojoj
sjedim u uglu.
U tvojem svijetu nemam što činili; moj beskorisni život izbija
jedino u melodijama bez cilja.
Kada u tamnom hramu ponoći kucne tren tvojeg nijemog
obožavanja, zapovijedi mi, o učitelju, da pred tebe stanem i
zapjevam.
Kada u zraku jutra zabruji zlatna harfa, ukazi mi čast i
zapovjedi da k tebi dođem.
Ja sam ovdje ne bih li ti pjesme pjevao. U ovoj dvorani tvojoj
sjedim u uglu.
U tvojem svijetu nemam što činili; moj beskorisni život izbija
jedino u melodijama bez cilja.
Kada u tamnom hramu ponoći kucne tren tvojeg nijemog
obožavanja, zapovijedi mi, o učitelju, da pred tebe stanem i
zapjevam.
Kada u zraku jutra zabruji zlatna harfa, ukazi mi čast i
zapovjedi da k tebi dođem.
16.
Pozvan bijah na ovu svečanost svijeta, stoga je moj život
blagoslovljen, moje su oči vidjele, a moje uši čule.
Na toj svečanosti moje bijaše svirku glazbala svojeg izviti, i ja
uradih koliko sam mogao.
Stoga sad pitam, nije li konačno vrijeme da uđem i ugledam
ti lice, ponudivši nijemi svoj pozdrav?
Pozvan bijah na ovu svečanost svijeta, stoga je moj život
blagoslovljen, moje su oči vidjele, a moje uši čule.
Na toj svečanosti moje bijaše svirku glazbala svojeg izviti, i ja
uradih koliko sam mogao.
Stoga sad pitam, nije li konačno vrijeme da uđem i ugledam
ti lice, ponudivši nijemi svoj pozdrav?
17.
Tek ljubav čekam, pa da mu se konačno u ruke predam, iz
tog je razloga ovako kasno i zafo sam kriv zbog propusta
mnogih.
Oni dolaze zarobili me kodeksom i zakonima svojim, ali ja im
uvijek izmičem, jer ja jedino ljubav čekam, kako bih se konačno
predao u njegove ruke.
Ljudi me optužuju i nepromišljenim nazivaju; ne sumnjam da
su u pravu.
I prođe tržni dan, za radine više posla nema. Oni koji me
uzalud dođoše dozivati, otiđoše ljutiti. Ja jedino ljubav čekam,
kako bih se konačno predao u njegove ruke.
Tek ljubav čekam, pa da mu se konačno u ruke predam, iz
tog je razloga ovako kasno i zafo sam kriv zbog propusta
mnogih.
Oni dolaze zarobili me kodeksom i zakonima svojim, ali ja im
uvijek izmičem, jer ja jedino ljubav čekam, kako bih se konačno
predao u njegove ruke.
Ljudi me optužuju i nepromišljenim nazivaju; ne sumnjam da
su u pravu.
I prođe tržni dan, za radine više posla nema. Oni koji me
uzalud dođoše dozivati, otiđoše ljutiti. Ja jedino ljubav čekam,
kako bih se konačno predao u njegove ruke.
18.
Oblak juri za oblakom, već mrači se. Ah, Ijubavi, zašto me
puštaš čekati posve samog pred vratima?
U žustrom trenu podnevnog rada guta me gužva, ali u ovaj
tamni samotni dan samo se tebi nadam.
Ako mi ne pokažeš lice svoje, ako me ostaviš po strani, kako
ću preživjeti te duge, kišovite sate?
Neprekidno upirem pogled u daleku pomrčinu nebesa, a moje
srce tumara s uzdasima nemirnog vjetra.
Oblak juri za oblakom, već mrači se. Ah, Ijubavi, zašto me
puštaš čekati posve samog pred vratima?
U žustrom trenu podnevnog rada guta me gužva, ali u ovaj
tamni samotni dan samo se tebi nadam.
Ako mi ne pokažeš lice svoje, ako me ostaviš po strani, kako
ću preživjeti te duge, kišovite sate?
Neprekidno upirem pogled u daleku pomrčinu nebesa, a moje
srce tumara s uzdasima nemirnog vjetra.
19.
Ne progovoriš li, svoje ću srce ispuniti tvojom šutnjom i
izdržati. Čekat ću, nečujan i strpljivo pognute glave, poput
zvjezdanog bdijenja noći.
Zacijelo će osvanuti jutro, iščeznut će tama, a tvoj će se glas
prosuti zlatnom strujom što prolama se sa nebesa.
Tada će tvoje riječi dobiti krila u pjesmama svih mojih ptičjih
gnijezda, a tvoje će harmonije izbiti kroz cvjetove svih
šumaraka mojih.
Ne progovoriš li, svoje ću srce ispuniti tvojom šutnjom i
izdržati. Čekat ću, nečujan i strpljivo pognute glave, poput
zvjezdanog bdijenja noći.
Zacijelo će osvanuti jutro, iščeznut će tama, a tvoj će se glas
prosuti zlatnom strujom što prolama se sa nebesa.
Tada će tvoje riječi dobiti krila u pjesmama svih mojih ptičjih
gnijezda, a tvoje će harmonije izbiti kroz cvjetove svih
šumaraka mojih.
20.
Onoga dana kada je procvjetao lotos, avaj, nisam to znala, jer
duhom odsutna bijah. Moja košarica je ostala prazna, a cvijet
moj zanemaren bješe.
Na trenutke me obuzimala žalost, pa se iz sna budih i slutih
slatki dašak čudnog miomirisa u južnom vjetru.
Ta nejasna milina čežnjom je okužila srce moje, i izgleda mi
da to žedni uzdah ljeta dopunu svoju traži.
Nisam tada znala koliko blizak mi je bio, da bio je moj, i da
se ta savršena milina rascvjetala u dnu mojega srca.
Onoga dana kada je procvjetao lotos, avaj, nisam to znala, jer
duhom odsutna bijah. Moja košarica je ostala prazna, a cvijet
moj zanemaren bješe.
Na trenutke me obuzimala žalost, pa se iz sna budih i slutih
slatki dašak čudnog miomirisa u južnom vjetru.
Ta nejasna milina čežnjom je okužila srce moje, i izgleda mi
da to žedni uzdah ljeta dopunu svoju traži.
Nisam tada znala koliko blizak mi je bio, da bio je moj, i da
se ta savršena milina rascvjetala u dnu mojega srca.
21.
Moram otisnuti svoj brod. Spori sati promiču na žalu... Jao
meni!
Proljeće se rascvjetalo i minulo. U sada, sa teretom
izblijedjelog jalovog cvijeća, ja čekam i oklijevam.
Valovi huče preko žala, a na sjenovitoj stazi uz obalu žuto
lišće leprša i pada.
U kakvu to prazninu zuriš? Ne osjećaš li u zraku drhtaj
daleke pjesme što lebdeći sa druge obale stiže?
Moram otisnuti svoj brod. Spori sati promiču na žalu... Jao
meni!
Proljeće se rascvjetalo i minulo. U sada, sa teretom
izblijedjelog jalovog cvijeća, ja čekam i oklijevam.
Valovi huče preko žala, a na sjenovitoj stazi uz obalu žuto
lišće leprša i pada.
U kakvu to prazninu zuriš? Ne osjećaš li u zraku drhtaj
daleke pjesme što lebdeći sa druge obale stiže?
22.
U dubokoj sjeni kišom prošaranog srpnja, tajnim koracima, ti
hodiš tih kao noć, ni jedan te stražar zapaziti ne može.
Danas je jutro sklopilo oči, ne hajući za povike glasne
istočnoga vjetra, a gusti je zastor prekrio vječito budno plavo
nebo.
Utihnuše pjesme po šumama, a sva se vrata pozatvaraše. Na
pustoj ulici ti si samotni pješak. Oh, moj jedini prijatelju,
najdraži moj, gle, vrata moje kuće su širom rastvorena - nemoj
proći poput sna.
U dubokoj sjeni kišom prošaranog srpnja, tajnim koracima, ti
hodiš tih kao noć, ni jedan te stražar zapaziti ne može.
Danas je jutro sklopilo oči, ne hajući za povike glasne
istočnoga vjetra, a gusti je zastor prekrio vječito budno plavo
nebo.
Utihnuše pjesme po šumama, a sva se vrata pozatvaraše. Na
pustoj ulici ti si samotni pješak. Oh, moj jedini prijatelju,
najdraži moj, gle, vrata moje kuće su širom rastvorena - nemoj
proći poput sna.
23.
Da li si napolju, u olujnoj noći, na putu Ijubavi, prijatelju moj?
Nebesa uzdišu kao da su izgubila nadu,
Noćas mi nema sna. Iznova i iznova ja otvaram vrata
promatrajući tamu, prijatelju moj!
Ne vidim ništa pred sobom. Pitam se kojim ćeš putem proći!
Kakvom maglićastom obalom, kao tinta crnom rijekom,
kakvim dalekim okrajkom zlovoljne šume, iz kakvog dubokog
labirinta tmine ispredaš svoj put k meni, prijatelju moj?
Da li si napolju, u olujnoj noći, na putu Ijubavi, prijatelju moj?
Nebesa uzdišu kao da su izgubila nadu,
Noćas mi nema sna. Iznova i iznova ja otvaram vrata
promatrajući tamu, prijatelju moj!
Ne vidim ništa pred sobom. Pitam se kojim ćeš putem proći!
Kakvom maglićastom obalom, kao tinta crnom rijekom,
kakvim dalekim okrajkom zlovoljne šume, iz kakvog dubokog
labirinta tmine ispredaš svoj put k meni, prijatelju moj?
24.
Ako je uminuo dan, ako su zamuknule ptice, ako je utihnuo
vjetar, umotaj me onda u gustu koprenu tmine, kao što ovijaš
zemlju povojem sna i kao što nježno u suton sklapaš latice
pognutog lotosa.
Sa putnika, kojem se ispraznio zavežljaj, mada putovanje još
završeno nije, kojem se odjeća pohabala i prašinom prekrila,
kada mu snaga klone, skini sramotu i jad, osvježivši život
njegov, pa neka bude poput cvijeta pod pokrovom tvoje prijazne
noći.
Ako je uminuo dan, ako su zamuknule ptice, ako je utihnuo
vjetar, umotaj me onda u gustu koprenu tmine, kao što ovijaš
zemlju povojem sna i kao što nježno u suton sklapaš latice
pognutog lotosa.
Sa putnika, kojem se ispraznio zavežljaj, mada putovanje još
završeno nije, kojem se odjeća pohabala i prašinom prekrila,
kada mu snaga klone, skini sramotu i jad, osvježivši život
njegov, pa neka bude poput cvijeta pod pokrovom tvoje prijazne
noći.
25.
U noći iscrpljenom mi omogući prepustiti se snu bez borbe,
prepunom povjerenja u tebe.
Omogući mi ne tjerati svoj tromi duh na jalove pripreme za
tvoju službu.
Ti si taj koji navlačiš noćni veo na umorne oči dana,
razbistrivši njihov pogled u svježoj vedrini buđenja.
U noći iscrpljenom mi omogući prepustiti se snu bez borbe,
prepunom povjerenja u tebe.
Omogući mi ne tjerati svoj tromi duh na jalove pripreme za
tvoju službu.
Ti si taj koji navlačiš noćni veo na umorne oči dana,
razbistrivši njihov pogled u svježoj vedrini buđenja.
26.
Došao je i sjeo uz mene, ali ja se nisam probudio. Prokletog li
sna, 0 bijednog li mene!
Došao je kada je noć utihnula; u rukama je nosio harfu, a
moji snovi odjeknuše napjevima njenim,
Avaj, zašto mi prolaze uzalud noći? Ah, zašto uvijek
propustim vidjeti onog čiji mi dah miluje san?
Došao je i sjeo uz mene, ali ja se nisam probudio. Prokletog li
sna, 0 bijednog li mene!
Došao je kada je noć utihnula; u rukama je nosio harfu, a
moji snovi odjeknuše napjevima njenim,
Avaj, zašto mi prolaze uzalud noći? Ah, zašto uvijek
propustim vidjeti onog čiji mi dah miluje san?
27.
Svjetlost, oh gdje je svjetlost? Pripali je na gorućoj vatri
čežnje!
Svjetiljka tamo stoji, ali plamena u njoj nije - zar je takva
tvoja sudbina, srce moje? Ah, smrt bi bila daleko bolja!
Jad ti na vrata kuca i poručuje da je tvoj gospodar budan i
zove te na Ijubavni sastanak u mrkloj noći,
Nebo je prekrito oblacima, a kiša lije bez prestanka. Ne
shvaćam što se to komeša u meni - tomu značenja ne znam.
Trenutak udara groma prevlači moj pogled još gušćim
mrakom, a srce moje tapka stazom kojom ga zove glazba noći.
Svjetlost, oh gdje je svjetlost! Pripali je gorućom vatrom
čežnje! Grmi, a vjetar urličući vije kroz prazninu. Noć je tamna
poput crnog kamena. Neka sati ne prolaze u mraku. Pripali
svjetiljku ljubavi životom svojim.
Svjetlost, oh gdje je svjetlost? Pripali je na gorućoj vatri
čežnje!
Svjetiljka tamo stoji, ali plamena u njoj nije - zar je takva
tvoja sudbina, srce moje? Ah, smrt bi bila daleko bolja!
Jad ti na vrata kuca i poručuje da je tvoj gospodar budan i
zove te na Ijubavni sastanak u mrkloj noći,
Nebo je prekrito oblacima, a kiša lije bez prestanka. Ne
shvaćam što se to komeša u meni - tomu značenja ne znam.
Trenutak udara groma prevlači moj pogled još gušćim
mrakom, a srce moje tapka stazom kojom ga zove glazba noći.
Svjetlost, oh gdje je svjetlost! Pripali je gorućom vatrom
čežnje! Grmi, a vjetar urličući vije kroz prazninu. Noć je tamna
poput crnog kamena. Neka sati ne prolaze u mraku. Pripali
svjetiljku ljubavi životom svojim.
28.
Teški su okovi, ali srce moje plače kada ih pokušavam
razbiti.
Jedino što želim je sloboda, ali se stidim ponadali joj se.
Ja sam siguran da je u tebi bogatstvo bez cijene i da si ti moj
najbolji prijatelj, ali nemam hrabrosti odagnati lažni sjaj koji
ispunjava sobu.
Plašt što me prekriva plašt je prašine i smrti; mrzim ga,
premda ga s ljubavlju privijam k sebi.
Dugovi moji golemi su, pogreške velike, sramota moja tajna i
teška; pa ipak, kada dođem i zatražim milost, drhtim od straha
da mi molbu ispuniti nećeš.
Teški su okovi, ali srce moje plače kada ih pokušavam
razbiti.
Jedino što želim je sloboda, ali se stidim ponadali joj se.
Ja sam siguran da je u tebi bogatstvo bez cijene i da si ti moj
najbolji prijatelj, ali nemam hrabrosti odagnati lažni sjaj koji
ispunjava sobu.
Plašt što me prekriva plašt je prašine i smrti; mrzim ga,
premda ga s ljubavlju privijam k sebi.
Dugovi moji golemi su, pogreške velike, sramota moja tajna i
teška; pa ipak, kada dođem i zatražim milost, drhtim od straha
da mi molbu ispuniti nećeš.
29.
Onaj kojeg zatvorih pod imenom svojim u ovoj tamnici
podzemnoj plače. Neprestano uzdižem okolni zid; sve je bliže
nebu iz dana u dan, gubim iz vida svoje pravo ja u njegovoj
sjeni.
Ponosim se tim bedemom, te ga presvlačim prašinom i
pijeskom, kako ni najmanja pukotina ne bi ostala na ovom
imenu; i u svoj toj brizi oko zidanja gubim iz vida svoje pravo
ja.
Onaj kojeg zatvorih pod imenom svojim u ovoj tamnici
podzemnoj plače. Neprestano uzdižem okolni zid; sve je bliže
nebu iz dana u dan, gubim iz vida svoje pravo ja u njegovoj
sjeni.
Ponosim se tim bedemom, te ga presvlačim prašinom i
pijeskom, kako ni najmanja pukotina ne bi ostala na ovom
imenu; i u svoj toj brizi oko zidanja gubim iz vida svoje pravo
ja.
30.
Krenuh sama putem na sastanak. Ali tko je onaj što me slijedi
kroz tihi mrak?
Maknuh se u stranu poželjevši nekako ga izbjeći, ali pobjegla
mu nisam.
Zbog njegova šepirenja prašina se sa tla podigla, on protkiva
bučni svoj glas kroz svaku riječ koju izgovorim.
On je moje malo ja, moj gospodaru, koje ne poznaje stida; ali
ja se stidim pred tvoja vrata stići u njegovom društvu.
Krenuh sama putem na sastanak. Ali tko je onaj što me slijedi
kroz tihi mrak?
Maknuh se u stranu poželjevši nekako ga izbjeći, ali pobjegla
mu nisam.
Zbog njegova šepirenja prašina se sa tla podigla, on protkiva
bučni svoj glas kroz svaku riječ koju izgovorim.
On je moje malo ja, moj gospodaru, koje ne poznaje stida; ali
ja se stidim pred tvoja vrata stići u njegovom društvu.
31.
"Kaži mi, zatvorenice, tko bijaše onaj tko te sveza?"
"To bješe moj gospodar." reče zatvorenik, "mislio sam kako
mi na čitavom svijetu nema ravna po bogatstvu i moći, i u
riznici sam zgrtao novac što pripada mojem kralju. Kada me
svladao umor, usnuh na ležaju pripremljenom za mojeg
gospodara, a kada se probudih, nadoh se zarobljenim u vlastitoj
riznici."
"Kaži mi, zatvoreniče, tko bijaše onaj što iskova teški taj
lanac?"
"Bijah to ja," reče zatvorenik, "koji sam ga tako pažljivo
iskovao. Jer mislio sam kako ću silom nepobjedivom okovati
cijeli svijet, ostavši bezbrižan na slobodi. I tako sam noću i
danju kovao lanac vatrama ogromnim i žestokim, teške udarce
spuštajući. Kada je napokon posao dovršen i karike bijahu
povezane i neuništive, nadoh se u njihovoj vlasti."
"Kaži mi, zatvorenice, tko bijaše onaj tko te sveza?"
"To bješe moj gospodar." reče zatvorenik, "mislio sam kako
mi na čitavom svijetu nema ravna po bogatstvu i moći, i u
riznici sam zgrtao novac što pripada mojem kralju. Kada me
svladao umor, usnuh na ležaju pripremljenom za mojeg
gospodara, a kada se probudih, nadoh se zarobljenim u vlastitoj
riznici."
"Kaži mi, zatvoreniče, tko bijaše onaj što iskova teški taj
lanac?"
"Bijah to ja," reče zatvorenik, "koji sam ga tako pažljivo
iskovao. Jer mislio sam kako ću silom nepobjedivom okovati
cijeli svijet, ostavši bezbrižan na slobodi. I tako sam noću i
danju kovao lanac vatrama ogromnim i žestokim, teške udarce
spuštajući. Kada je napokon posao dovršen i karike bijahu
povezane i neuništive, nadoh se u njihovoj vlasti."
32.
Na sve načine me pobušavaju zadržati oni boji me ljube. Ali
tvoja je Ijubav drugčija - veća od njihove, ti me činiš slobodnim.
Kako ih ne bih zaboravio, ne usuđuju se izgubiti me iz vida.
No dan za danom prolazi, a ti ostaješ nevidljiv.
Kada bih te prestao zazivati u molitvama, tada te ne bih više
čuvao u srcu, tvoja bi Ijubav i nadalje čekala moju.
Na sve načine me pobušavaju zadržati oni boji me ljube. Ali
tvoja je Ijubav drugčija - veća od njihove, ti me činiš slobodnim.
Kako ih ne bih zaboravio, ne usuđuju se izgubiti me iz vida.
No dan za danom prolazi, a ti ostaješ nevidljiv.
Kada bih te prestao zazivati u molitvama, tada te ne bih više
čuvao u srcu, tvoja bi Ijubav i nadalje čekala moju.
33.
Kada se razdanilo, dođoše mojoj buci i rekoše: "Uzet ćemo tek
najmanju sobu,"
Rekoše: "Mi ćemo ti pomoći u obožavanju tvojega Boga i
ponizno s tobom podijeliti milost njegovu." A potom sjedoše u
kutu, i ostadoše ondje, spokojni i blagi.
Ali u noćnoj tmini otkrih kako su prodrli u moje svetište, gdje
su, silni i žestoki, prepuni pohlepe pogane, ugrabili žrtve s
božjega oltara.
Kada se razdanilo, dođoše mojoj buci i rekoše: "Uzet ćemo tek
najmanju sobu,"
Rekoše: "Mi ćemo ti pomoći u obožavanju tvojega Boga i
ponizno s tobom podijeliti milost njegovu." A potom sjedoše u
kutu, i ostadoše ondje, spokojni i blagi.
Ali u noćnoj tmini otkrih kako su prodrli u moje svetište, gdje
su, silni i žestoki, prepuni pohlepe pogane, ugrabili žrtve s
božjega oltara.
34.
Neka od mene ostane samo ono čime te svim svojim imenovati
mogu.
Neka od moje volje ostane samo ono čime te svugdje osjetiti
mogu, u svemu te naći i ljubav ti svoju pružiti svakoga trenutka.
Neka od mene ostane samo ono čime te nikada ne mogu
skriti.
Neba od mojih spona ostane samo ono čime me sputava tvoja
volja i neka moj život ostvari tvoj cilj - biti spona ljubavi tvoje.
Neka od mene ostane samo ono čime te svim svojim imenovati
mogu.
Neka od moje volje ostane samo ono čime te svugdje osjetiti
mogu, u svemu te naći i ljubav ti svoju pružiti svakoga trenutka.
Neka od mene ostane samo ono čime te nikada ne mogu
skriti.
Neba od mojih spona ostane samo ono čime me sputava tvoja
volja i neka moj život ostvari tvoj cilj - biti spona ljubavi tvoje.
35.
Gdje duh je neustrašiv a čelo uspravno;
Gdje slobodno je znanje;
Gdje se svijet ne lomi u komadiće skučenim zidovima kućnim;
Gdje riječi izviru iz srži istine;
Gdje neumorna težnja pruža ruke prema savršenstvu;
Gdje se bistra struja razuma ne gubi u turobnoj pustinji
mrtvih običaja;
Gdje se duh kreće prema sve široj misli i djelu -
U tom nebu slobode. Oče moj, neka se probudi moja zemlja.
Gdje duh je neustrašiv a čelo uspravno;
Gdje slobodno je znanje;
Gdje se svijet ne lomi u komadiće skučenim zidovima kućnim;
Gdje riječi izviru iz srži istine;
Gdje neumorna težnja pruža ruke prema savršenstvu;
Gdje se bistra struja razuma ne gubi u turobnoj pustinji
mrtvih običaja;
Gdje se duh kreće prema sve široj misli i djelu -
U tom nebu slobode. Oče moj, neka se probudi moja zemlja.
36.
To molitva je moja tebi, moj Gospodine - udari, udari po
korijenu slabosti u mojem srcu.
Snagu mi podari, da s lakoćom nosim radosti i patnje svoje.
Snagu mi podari, da Ijubavlju svojom plodonosno služim.
Snagu mi podari, da nikada ne zatajim siromašnog, niti
pokleknem pred prenapuhanom moći.
Snagu mi podari, da duh svoj izdignem visoko iznad ništavne
svakodnevice.
U, snagu mi podari, da snagu svoju s Ijubavlju predam tvojoj
volji.
To molitva je moja tebi, moj Gospodine - udari, udari po
korijenu slabosti u mojem srcu.
Snagu mi podari, da s lakoćom nosim radosti i patnje svoje.
Snagu mi podari, da Ijubavlju svojom plodonosno služim.
Snagu mi podari, da nikada ne zatajim siromašnog, niti
pokleknem pred prenapuhanom moći.
Snagu mi podari, da duh svoj izdignem visoko iznad ništavne
svakodnevice.
U, snagu mi podari, da snagu svoju s Ijubavlju predam tvojoj
volji.
37.
Mišljah da je okončana moja staza, jer se istrošila moja
snaga - da je cesta ispred mene zatvorena, da su zalihe
iscrpljene, te je stiglo vrijeme da se sklonim u šutljivu tminu.
Ali pronalazim da tvoja volja u meni nema kraja. I kada
stare riječi na usnama zamru, iz srca šiknu svježe pjesme; tamo
gdje drevni gubi se trag, otkriva se nova zemlja sa svim
čudesima svojim.
Mišljah da je okončana moja staza, jer se istrošila moja
snaga - da je cesta ispred mene zatvorena, da su zalihe
iscrpljene, te je stiglo vrijeme da se sklonim u šutljivu tminu.
Ali pronalazim da tvoja volja u meni nema kraja. I kada
stare riječi na usnama zamru, iz srca šiknu svježe pjesme; tamo
gdje drevni gubi se trag, otkriva se nova zemlja sa svim
čudesima svojim.
38.
Želim tebe, samo tebe - to neka beskrajno ponavlja srce moje.
Sve druge želje, što smućuju me danju i noću, lažne su i isprazne
do srži.
Kao što noć u tami svojoj molitvu za svjetlom krije, tako i u
dnu duše moje leži usklik: "Ja želim tebe, samo tebe."
Kao što oluja svršetku svojem teži, mir napadajući silinom
sveukupnom svojom, tako i pobuna moja tvoju ljubav udara, a
ipak urliče: "Ja želim tebe, samo tebe."
Želim tebe, samo tebe - to neka beskrajno ponavlja srce moje.
Sve druge želje, što smućuju me danju i noću, lažne su i isprazne
do srži.
Kao što noć u tami svojoj molitvu za svjetlom krije, tako i u
dnu duše moje leži usklik: "Ja želim tebe, samo tebe."
Kao što oluja svršetku svojem teži, mir napadajući silinom
sveukupnom svojom, tako i pobuna moja tvoju ljubav udara, a
ipak urliče: "Ja želim tebe, samo tebe."
39.
Kada otvrdne srce i sasuši se, siđi k meni s pljuskom
milostivim.
Kada milost život napusti, pohodi me pršteći pjesmom.
Kada neobuzdanost radova uzdigne svoj žamor, sa svih
strana me odsjekavši od onog što je ponad, dođi k meni,
Gospode tišine moje, s odmorom i mirom.
Kada se moje prosjačko srce zguri u kutku zabačenom,
razvali vrata, kralju moj, i svečano poput vladara uđi.
Kada požuda duh mi zaslijepi obmanom i prašinom, o ti sveti
i vječno budni, dođi sa munjom svojom i grmljavinom.
Kada otvrdne srce i sasuši se, siđi k meni s pljuskom
milostivim.
Kada milost život napusti, pohodi me pršteći pjesmom.
Kada neobuzdanost radova uzdigne svoj žamor, sa svih
strana me odsjekavši od onog što je ponad, dođi k meni,
Gospode tišine moje, s odmorom i mirom.
Kada se moje prosjačko srce zguri u kutku zabačenom,
razvali vrata, kralju moj, i svečano poput vladara uđi.
Kada požuda duh mi zaslijepi obmanom i prašinom, o ti sveti
i vječno budni, dođi sa munjom svojom i grmljavinom.
40.
Danima, 0 Bože moj, ne pada kiša u mojem jalovom srcu.
Obzor je gola divljina - nigdje ni najtanjeg vela mekog oblaka,
ni najtišeg predznaka dalekog pljuska svježine.
Ako takva tvoja je želja, pošalji nam gnjevnu oluju, od smrti
mračnu, i bičevima munja protresi nebo s kraja na kraj.
Samo prekini, moj Gospode, prekini ovu prodornu, nijemu
vrelinu, zbog koje mi srce izgara gorkim očajem, tihu i oštru i
svirepu.
Neka se oblak milosti nadvije ponad mene sa visina, poput
suznog pogleda majke u dan očeva gnjeva.
Danima, 0 Bože moj, ne pada kiša u mojem jalovom srcu.
Obzor je gola divljina - nigdje ni najtanjeg vela mekog oblaka,
ni najtišeg predznaka dalekog pljuska svježine.
Ako takva tvoja je želja, pošalji nam gnjevnu oluju, od smrti
mračnu, i bičevima munja protresi nebo s kraja na kraj.
Samo prekini, moj Gospode, prekini ovu prodornu, nijemu
vrelinu, zbog koje mi srce izgara gorkim očajem, tihu i oštru i
svirepu.
Neka se oblak milosti nadvije ponad mene sa visina, poput
suznog pogleda majke u dan očeva gnjeva.
41.
Gdje to stojiš, iza svih, Ijubavi moja, skriven u sjenkama?
Guraju te na prašnjavom putu, promičući pokraj tebe, držeći te
ništavnim. Dok klonulo prolaze sati čekanja, razastirem svoja
darivanja tebi, a prolaznici stižu i raznose ih, cvijet po cvijet,
stoga je košara moja gotovo prazna.
Prošlo je doba jutra, i doba podneva, U sjeni večeri moje su
vjede teške od sna. Ljudi što hode kućama svojim promatraju
me, i smiješe se, i ispunjavaju me stidom. Sjedim kao prosjakova
dragana, suknjom sam prebrila obraz, a kada me upitaju što
želim, obaram oči, ni riječ ne protisnvuši.
Ah, zaista, mogu li im reći da čekam tebe, da si obećao doći?
Zar bih od stida mogla priznavati da je moj miraz ovo
siromaštvo? Ah, grlim svoj ponos u tajnosti srca.
Sjedim u travi, k nebesima upirem pogled i sanjam o
nenadanom sjaju tvojega dolaska - kada će planuti sva svjetla i
kada će nad tvojom kočijom zalepršati perjanica zlatna; i kada
će se oni na putu, što će s Ijubavlju pozdravljati, zapanjiti
vidjevši te gdje silaziš k meni i podižeš me iz prašine uz sebe
posjevši - ovu dronjavu prosjačku djevu, što drhti od ponosa i
stida, poput povijuše na ljetnom povjetarcu.
No vrijeme klizi, a još uvijeb nema zvuka kotača kočije tvoje.
Povorke mnoge prođoše uz bučni žagor i blještavilo slavlja. Zar
jedino ti stojiš nijem u sjeni, iza svih? Zar samo ja čekam, i
plačem, i srce izjedam uzaludnom čežnjom?
Gdje to stojiš, iza svih, Ijubavi moja, skriven u sjenkama?
Guraju te na prašnjavom putu, promičući pokraj tebe, držeći te
ništavnim. Dok klonulo prolaze sati čekanja, razastirem svoja
darivanja tebi, a prolaznici stižu i raznose ih, cvijet po cvijet,
stoga je košara moja gotovo prazna.
Prošlo je doba jutra, i doba podneva, U sjeni večeri moje su
vjede teške od sna. Ljudi što hode kućama svojim promatraju
me, i smiješe se, i ispunjavaju me stidom. Sjedim kao prosjakova
dragana, suknjom sam prebrila obraz, a kada me upitaju što
želim, obaram oči, ni riječ ne protisnvuši.
Ah, zaista, mogu li im reći da čekam tebe, da si obećao doći?
Zar bih od stida mogla priznavati da je moj miraz ovo
siromaštvo? Ah, grlim svoj ponos u tajnosti srca.
Sjedim u travi, k nebesima upirem pogled i sanjam o
nenadanom sjaju tvojega dolaska - kada će planuti sva svjetla i
kada će nad tvojom kočijom zalepršati perjanica zlatna; i kada
će se oni na putu, što će s Ijubavlju pozdravljati, zapanjiti
vidjevši te gdje silaziš k meni i podižeš me iz prašine uz sebe
posjevši - ovu dronjavu prosjačku djevu, što drhti od ponosa i
stida, poput povijuše na ljetnom povjetarcu.
No vrijeme klizi, a još uvijeb nema zvuka kotača kočije tvoje.
Povorke mnoge prođoše uz bučni žagor i blještavilo slavlja. Zar
jedino ti stojiš nijem u sjeni, iza svih? Zar samo ja čekam, i
plačem, i srce izjedam uzaludnom čežnjom?
42.
U ranu zoru krenuo je šapat da ćemo odjedriti u barci, samo
ti i ja, i ni jedna živa duša neće znati za ovo naše hodočašće
prema ni jednoj zemlji i nikakvom završetku.
Na tom ćeš moru bez obala, smiješeći se tiho, slušati moje
pjesme, što će bujati u melodije, slobodne poput valova,
nesputane okovima riječi.
Zar još nije došlo vrijeme? Treba li još neke poslove izvršiti?
Gle, večer silazi na obalu, u zgasnulom se svjetlu morske ptice
užurbano vraćaju u gnijezda,
Tko zna kada će spasti lanci, a barka, poput posljednjeg
bljeska sunca, iščeznuti u noći?
U ranu zoru krenuo je šapat da ćemo odjedriti u barci, samo
ti i ja, i ni jedna živa duša neće znati za ovo naše hodočašće
prema ni jednoj zemlji i nikakvom završetku.
Na tom ćeš moru bez obala, smiješeći se tiho, slušati moje
pjesme, što će bujati u melodije, slobodne poput valova,
nesputane okovima riječi.
Zar još nije došlo vrijeme? Treba li još neke poslove izvršiti?
Gle, večer silazi na obalu, u zgasnulom se svjetlu morske ptice
užurbano vraćaju u gnijezda,
Tko zna kada će spasti lanci, a barka, poput posljednjeg
bljeska sunca, iščeznuti u noći?
43.
Jednog se dana nisam pripremao za tebe; ali ti si, o kralju
moj, nepozvan i nepoznat ušao u moje srce, ondje utisnuvši pečat
vječnosti na mnoge prolazne životne trenutke.
A danas, kada ih slučajno promotrih i spazih tvoj potpis na
njima, vidjeh ih gdje leže po prašini rasuti, pomiješani sa
uspomenama na radost i patnju zaboravljenih, običnih dana.
Ti nisi prezirno odvratio pogled s moje djetinje igre u pijesku,
a koraci koje uhvatih na igralištu, od zvijezde do zvijezde
također odjekuju.
Jednog se dana nisam pripremao za tebe; ali ti si, o kralju
moj, nepozvan i nepoznat ušao u moje srce, ondje utisnuvši pečat
vječnosti na mnoge prolazne životne trenutke.
A danas, kada ih slučajno promotrih i spazih tvoj potpis na
njima, vidjeh ih gdje leže po prašini rasuti, pomiješani sa
uspomenama na radost i patnju zaboravljenih, običnih dana.
Ti nisi prezirno odvratio pogled s moje djetinje igre u pijesku,
a koraci koje uhvatih na igralištu, od zvijezde do zvijezde
također odjekuju.
44.
To je moj užitak, ovo čekanje i bdijenje uz rub ceste, gdje
sjena sustiže svjetlo, a kiša dolazi početkom ljeta.
Glasnici sa porukama neznanih nebesa pozdravljaju me i
nastavljaju žuriti cestom. Raduje se u sebi srce moje, a dašak
lahora u prolazu milinom me ispunjava.
Od zore do sumraka sjedim pred pragom, znajući kako će
iznenada stići presretni trenutak susreta.
U međuvremenu se smiješim i pjevam, sasvim sama. U
međuvremenu zrak mirisom obećanja ispunjen biva.
To je moj užitak, ovo čekanje i bdijenje uz rub ceste, gdje
sjena sustiže svjetlo, a kiša dolazi početkom ljeta.
Glasnici sa porukama neznanih nebesa pozdravljaju me i
nastavljaju žuriti cestom. Raduje se u sebi srce moje, a dašak
lahora u prolazu milinom me ispunjava.
Od zore do sumraka sjedim pred pragom, znajući kako će
iznenada stići presretni trenutak susreta.
U međuvremenu se smiješim i pjevam, sasvim sama. U
međuvremenu zrak mirisom obećanja ispunjen biva.
45.
Da li ste čuli tihe njegove korake? On dolazi, dolazi,
neprestano dolazi.
Svakog trena i u sva doba, svakoga dana i svake noći on
dolazi, dolazi, neprestano dolazi.
U mnogim sam raspoloženjima pjevao mnoge pjesme, ali svi
njihovi zvuci uvijek govore: "On dolazi, dolazi, neprestano
dolazi."
U mirisnim danima sunčanog travnja, niz šumski puteljak, on
dolazi, dolazi, neprestano dolazi.
U kišovitoj tami srpanjskih noći, na gromovitoj kočiji oblaka,
on dolazi, dolazi, neprestano dolazi.
U tuzi za tugom, to koraci njegovi moje srce gaze, a zlatni
dodir stopala njegovog radost moju blistavom čini.
Da li ste čuli tihe njegove korake? On dolazi, dolazi,
neprestano dolazi.
Svakog trena i u sva doba, svakoga dana i svake noći on
dolazi, dolazi, neprestano dolazi.
U mnogim sam raspoloženjima pjevao mnoge pjesme, ali svi
njihovi zvuci uvijek govore: "On dolazi, dolazi, neprestano
dolazi."
U mirisnim danima sunčanog travnja, niz šumski puteljak, on
dolazi, dolazi, neprestano dolazi.
U kišovitoj tami srpanjskih noći, na gromovitoj kočiji oblaka,
on dolazi, dolazi, neprestano dolazi.
U tuzi za tugom, to koraci njegovi moje srce gaze, a zlatni
dodir stopala njegovog radost moju blistavom čini.
46.
Ne znam iz kakvih dalekih doba neprestano dolaziš k meni u
susret. Tvoja sunca i tvoje zvijezde ne mogu te od mene zauvijek
skrivati.
Mnoga jutra i mnoge večeri sam slušao korake tvoje, a tvoj
glasnik je ušetao u moje srce i potajno me dozivao.
Ja ne razumijem zašto mi se danas život kovitla, i zašto mi
osjećaj drhtave radosti srcem prolazi.
Kao da stiže vrijeme kraju posla; te u zraku osjećam slabašni
miris tvojeg slatkog prisustva.
Ne znam iz kakvih dalekih doba neprestano dolaziš k meni u
susret. Tvoja sunca i tvoje zvijezde ne mogu te od mene zauvijek
skrivati.
Mnoga jutra i mnoge večeri sam slušao korake tvoje, a tvoj
glasnik je ušetao u moje srce i potajno me dozivao.
Ja ne razumijem zašto mi se danas život kovitla, i zašto mi
osjećaj drhtave radosti srcem prolazi.
Kao da stiže vrijeme kraju posla; te u zraku osjećam slabašni
miris tvojeg slatkog prisustva.
47.
Uskoro će dokončati noć u kojoj sam ga uzalud čekala. Strah
me da će s jutrom nenadano svanuti pred vratima, kada
izmorena usnem. Oh prijatelji, s puta se maknite - pristup mu ne
branite.
Ako me korak njegov ne prene, zaklinjem vas, buditi me
nemojte. Ne želim da me probudi ni bučni ptičji zbor, ni hujanje
vjetra za svečanosti jutarnjeg svjetla. Pustite me neka
nesmetano spim, čak i ako moj gospodar nenadano pred vrata
mi stupi.
Ah, moj san, dragocjeni san, koji samo njegov dodir čeka da
iščezne. Ah, moje sklopljene oči, koje pridižu vjede samo pred
sjajem osmijeha njegova, kada stupi pred mene, poput snova što
izviru iz pomrčine spavanja.
Pustite neka se pojavi ispred mene kao prvo među svim
svjetlima i svim oblicima. Neka prvi trepet radosti dođe k mojoj
probuđenoj duši iz pogleda njegova. A moj povratak k sebi,
neka bude trenutni povratak njemu.
Uskoro će dokončati noć u kojoj sam ga uzalud čekala. Strah
me da će s jutrom nenadano svanuti pred vratima, kada
izmorena usnem. Oh prijatelji, s puta se maknite - pristup mu ne
branite.
Ako me korak njegov ne prene, zaklinjem vas, buditi me
nemojte. Ne želim da me probudi ni bučni ptičji zbor, ni hujanje
vjetra za svečanosti jutarnjeg svjetla. Pustite me neka
nesmetano spim, čak i ako moj gospodar nenadano pred vrata
mi stupi.
Ah, moj san, dragocjeni san, koji samo njegov dodir čeka da
iščezne. Ah, moje sklopljene oči, koje pridižu vjede samo pred
sjajem osmijeha njegova, kada stupi pred mene, poput snova što
izviru iz pomrčine spavanja.
Pustite neka se pojavi ispred mene kao prvo među svim
svjetlima i svim oblicima. Neka prvi trepet radosti dođe k mojoj
probuđenoj duši iz pogleda njegova. A moj povratak k sebi,
neka bude trenutni povratak njemu.
48.
Jutarnje more tišine rasulo se u žubore ptičjega pjeva; kraj
staze se radovalo cvijeće, a kroz pukotinu oblaka prosula se
zlatna kiša dok smo žustro gazili svojim putem, ne obraćajući
pažnju.
Nismo pjevali razdragane pjesme, niti smo svirali; nismo se
zaputili u selo trgovati; ni riječ nismo prozborili, ni smiješili se
nismo; nismo oklijevali na svojem putu. Produljili smo korak, i
kretali se sve brže, što više je protjecalo vrijeme.
Sunce se uspelo na vrh neba, u hladu su gugutali golubovi.
Uvelo lišće igralo je i vrtložilo na vrelom podnevnom zraku.
Pastir je zadrijemao u hladu banjana, a ja legoh pokraj vode,
umorne udove pruživši po travi.
Nasmijaše se prezrivo drugovi moji; uspravnih glava pohitaše
naprijed; osvrnuli se nisu, predahnuli nisu; iščeznuli su u dalekoj
plavetnoj magli. Prekrstarili su mnoga brda i mnoge doline,
mnoge čudne, daleke zemlje. Svaka ti čast, junačka vojsko
beskrajne staze! Ruganje i prezir uzalud me tjerahu da ustanem,
ne nađoše odjeka u meni. Izgubih se u dubini vedre sramote - u
sjeni tmurnog veselja.
Spokoj suncem protkane, zelene tame, sporo se širio mojim
srcem. Zaboravih razlog svojeg putovanja, i bez borbe se
predadoh mreži od sjeni i pjesama.
Kada sam se napokon prenuo i oči otvorio, ugledah tebe gdje
pokraj mene stojiš, i smiješkom mi svojim preplavljuješ san. Ah
koliko sam se plašio da će staza biti duga i zamorna, a bitka do
tebe preteška!
Jutarnje more tišine rasulo se u žubore ptičjega pjeva; kraj
staze se radovalo cvijeće, a kroz pukotinu oblaka prosula se
zlatna kiša dok smo žustro gazili svojim putem, ne obraćajući
pažnju.
Nismo pjevali razdragane pjesme, niti smo svirali; nismo se
zaputili u selo trgovati; ni riječ nismo prozborili, ni smiješili se
nismo; nismo oklijevali na svojem putu. Produljili smo korak, i
kretali se sve brže, što više je protjecalo vrijeme.
Sunce se uspelo na vrh neba, u hladu su gugutali golubovi.
Uvelo lišće igralo je i vrtložilo na vrelom podnevnom zraku.
Pastir je zadrijemao u hladu banjana, a ja legoh pokraj vode,
umorne udove pruživši po travi.
Nasmijaše se prezrivo drugovi moji; uspravnih glava pohitaše
naprijed; osvrnuli se nisu, predahnuli nisu; iščeznuli su u dalekoj
plavetnoj magli. Prekrstarili su mnoga brda i mnoge doline,
mnoge čudne, daleke zemlje. Svaka ti čast, junačka vojsko
beskrajne staze! Ruganje i prezir uzalud me tjerahu da ustanem,
ne nađoše odjeka u meni. Izgubih se u dubini vedre sramote - u
sjeni tmurnog veselja.
Spokoj suncem protkane, zelene tame, sporo se širio mojim
srcem. Zaboravih razlog svojeg putovanja, i bez borbe se
predadoh mreži od sjeni i pjesama.
Kada sam se napokon prenuo i oči otvorio, ugledah tebe gdje
pokraj mene stojiš, i smiješkom mi svojim preplavljuješ san. Ah
koliko sam se plašio da će staza biti duga i zamorna, a bitka do
tebe preteška!
49.
Sišao si sa prijestolja i stao pred vrata moje kolibice.
Usamljen pjevah u uglu, i tvoje uho ulovilo je pjesmu. Sišao si
i stao pred vrata moje kolibice.
U tvojoj dvorani mnoštvo je majstora, svo vrijeme se ondje
pjesma čuje. No priprosta himna ovoga novaka dirnula je tvoje
srce. Jedan mali žalostim zvuk pomiješao se s velikom muzikom
svijeta; i s cvijetom kao poklonom si sišao i stao pred vrata moje
kolibice.
Sišao si sa prijestolja i stao pred vrata moje kolibice.
Usamljen pjevah u uglu, i tvoje uho ulovilo je pjesmu. Sišao si
i stao pred vrata moje kolibice.
U tvojoj dvorani mnoštvo je majstora, svo vrijeme se ondje
pjesma čuje. No priprosta himna ovoga novaka dirnula je tvoje
srce. Jedan mali žalostim zvuk pomiješao se s velikom muzikom
svijeta; i s cvijetom kao poklonom si sišao i stao pred vrata moje
kolibice.
50.
Poput prosjaka sam od vrata do vrata hodio po seoskom putu.
Tada se u daljini pojavila tvoja zlatna kočija, nalik
veličanstvenom snu, te se zapitati tko li je taj Vladar nad
vladarima?
Moje se nade rasplamsaše, pa pomislih kako je patnji kraj, i
zastadoh čekajući da mi podare neisprošenu milostinju, na sve
strane prosuvši blago po prašinu.
Kočija je stala kraj mene. Pogledao si me i sišao, smiješeći se.
Ja pomislih kako je sreća mojeg života napokon stigla.
Odjednom si ispružio desnicu ruku i kazao: "Što mi ponuditi
možeš?"
Ah, carske li šale, prosjačiti od prosjaka! Stajao sam zbunjen,
neodlučan, a potom iz novčanika izvadio najsitnije zrnce žita i
pružio ti ga.
Ali kako sam se iznenadio kada sam u smiraj dana ispraznio
svoju torbu na pod, ugledauši najsitnije zlatno zrnce među
siromaškom hrpom! Gorko sam zažalio, te htjedoh da sam bio
dovoljno hrabar i podario ti sve što posjedujem.
Poput prosjaka sam od vrata do vrata hodio po seoskom putu.
Tada se u daljini pojavila tvoja zlatna kočija, nalik
veličanstvenom snu, te se zapitati tko li je taj Vladar nad
vladarima?
Moje se nade rasplamsaše, pa pomislih kako je patnji kraj, i
zastadoh čekajući da mi podare neisprošenu milostinju, na sve
strane prosuvši blago po prašinu.
Kočija je stala kraj mene. Pogledao si me i sišao, smiješeći se.
Ja pomislih kako je sreća mojeg života napokon stigla.
Odjednom si ispružio desnicu ruku i kazao: "Što mi ponuditi
možeš?"
Ah, carske li šale, prosjačiti od prosjaka! Stajao sam zbunjen,
neodlučan, a potom iz novčanika izvadio najsitnije zrnce žita i
pružio ti ga.
Ali kako sam se iznenadio kada sam u smiraj dana ispraznio
svoju torbu na pod, ugledauši najsitnije zlatno zrnce među
siromaškom hrpom! Gorko sam zažalio, te htjedoh da sam bio
dovoljno hrabar i podario ti sve što posjedujem.
51.
Stiže noć. naš dnevni posao bijaše završen, mislili smo da je
pristigao i posljednji gost, pa sve seoske kapije bijahu zatvorene.
Tek neki rekoše kako će i Kralj stići, mi se nasmijasmo i
odvratismo: "Ne, to je nemoguće!"
Činilo se da netko na vrata kuca, ali mi rekosmo kako je to
samo vjetar. Pogasismo svjetiljke i legosmo. Tek neki rekoše:
"To je glasonoša!" mi se nasmijasmo i odvratismo: "Ne, to mora
da je vjetar!"
U gluho doba noći javio se zvuk. Pospano zaključismo da je
daleka grmljavina. Potresla se zemlja, zaljuljali se zidovi, i naš
san postade nemiran. Tek neki rekoše da je to zvuk kotača, mi
dremljivo mrmljasmo: "Ne, to mora da je kotrljanje oblaka!"
Noć je još uvijek bila tamna kada se začuo bubanj, i javio se
glas: "Ustanite! ne oklijevajte!" Rukama prekrismo srca, drhteći
od straha, a neki rekoše: "Jao, eno Kraljeva barjaka!"
Ustadosmo i uzviknusmo: "ne gubimo ni trena!"
I stiže Kralj - ali gdje su baklje, gdje su vijenci? Gdje je
prijestolje na kojeg će sjesti? Oh, sramote! Oh, teške li sramote!
Gdje je dvorana, gdje su ukrasi? netko reče: "Zapomagati ne
vrijedi! Pozdravite ga praznih ruku, provedite ga kroz odaje
nekićene!"
Otvorite vrata, puhnite u trublje! U gluhoj noći stigao je Kralj
naše mračne, turobne kuće. Nebom tutnje gromovi, mrak
potresaju munje. Iznesite svoj otrcani ležaj i prostrite ga u
dvorištu. Sa olujom, nenadano, osvanuo je Kralj strahotne naše
noći.
Stiže noć. naš dnevni posao bijaše završen, mislili smo da je
pristigao i posljednji gost, pa sve seoske kapije bijahu zatvorene.
Tek neki rekoše kako će i Kralj stići, mi se nasmijasmo i
odvratismo: "Ne, to je nemoguće!"
Činilo se da netko na vrata kuca, ali mi rekosmo kako je to
samo vjetar. Pogasismo svjetiljke i legosmo. Tek neki rekoše:
"To je glasonoša!" mi se nasmijasmo i odvratismo: "Ne, to mora
da je vjetar!"
U gluho doba noći javio se zvuk. Pospano zaključismo da je
daleka grmljavina. Potresla se zemlja, zaljuljali se zidovi, i naš
san postade nemiran. Tek neki rekoše da je to zvuk kotača, mi
dremljivo mrmljasmo: "Ne, to mora da je kotrljanje oblaka!"
Noć je još uvijek bila tamna kada se začuo bubanj, i javio se
glas: "Ustanite! ne oklijevajte!" Rukama prekrismo srca, drhteći
od straha, a neki rekoše: "Jao, eno Kraljeva barjaka!"
Ustadosmo i uzviknusmo: "ne gubimo ni trena!"
I stiže Kralj - ali gdje su baklje, gdje su vijenci? Gdje je
prijestolje na kojeg će sjesti? Oh, sramote! Oh, teške li sramote!
Gdje je dvorana, gdje su ukrasi? netko reče: "Zapomagati ne
vrijedi! Pozdravite ga praznih ruku, provedite ga kroz odaje
nekićene!"
Otvorite vrata, puhnite u trublje! U gluhoj noći stigao je Kralj
naše mračne, turobne kuće. Nebom tutnje gromovi, mrak
potresaju munje. Iznesite svoj otrcani ležaj i prostrite ga u
dvorištu. Sa olujom, nenadano, osvanuo je Kralj strahotne naše
noći.
52.
Htjedoh zatražili vijenac ruža koji si oko urata nosio, no
nisam se usudila. I tako sam čekala do jutra kada si otišao, pa
na ležaju potražiti nebi ostatak. I poput prosjaka tragala sam
zorom za pokojom otpalom laticom.
0 bože, što li sam to pronašla? Nekakau zaboravljeni zalog
tvoje Ijubavi? To ne bijaše cvijet, ne bijahu začini, ne bijaše
posuda s mirisnom vodicom. Bijaše to tvoj moćni mač, blistav
poput plamena, a težak bao strijela gromovita. Rana jutarnja
svjetlost ulazi kroz prozor i pruža se po postelji tvojoj. Ptica zore
cvrkuće i pjeva: "Čime li te podario, ženo?" Ne, nije to cvijet,
nisu začini, nije posuda s mirisnom vodicom - to je tvoj strašni
mač.
Ja sjedim i u čudu se pitam kakav je to dar. Ne nalazim
mjesta gdje bih ga skriti mogla. Stid me je nositi ga ovako
krhka, i jer me bode kada ga na grudi stisnem. Pa ipak ću u
svojem srcu ponijeti tu čast tereta boli, ovaj tvoj dar.
Više se ničega ne bojim, ti ćeš pobjeđivati u svaboj mojoj
bitki. Ostavio si mi smrt za druga, a ja ću ga životom svojim
okruniti. Tvoj mač je uz mene kako bih na komade raspolutila
okove svoje; više se ničega ne bojim.
Sada ostavljam sav bezvrijedni nakit. Gospodaru srca
mojega, nema više čekanja, nema plača po tamnim uglovima,
nema više čednosti, niti prijaznosti pri vladanju. Ti si mi dao
mač svoj da se njime okitim. Nakit lutaka više mi ne pristaje!
Htjedoh zatražili vijenac ruža koji si oko urata nosio, no
nisam se usudila. I tako sam čekala do jutra kada si otišao, pa
na ležaju potražiti nebi ostatak. I poput prosjaka tragala sam
zorom za pokojom otpalom laticom.
0 bože, što li sam to pronašla? Nekakau zaboravljeni zalog
tvoje Ijubavi? To ne bijaše cvijet, ne bijahu začini, ne bijaše
posuda s mirisnom vodicom. Bijaše to tvoj moćni mač, blistav
poput plamena, a težak bao strijela gromovita. Rana jutarnja
svjetlost ulazi kroz prozor i pruža se po postelji tvojoj. Ptica zore
cvrkuće i pjeva: "Čime li te podario, ženo?" Ne, nije to cvijet,
nisu začini, nije posuda s mirisnom vodicom - to je tvoj strašni
mač.
Ja sjedim i u čudu se pitam kakav je to dar. Ne nalazim
mjesta gdje bih ga skriti mogla. Stid me je nositi ga ovako
krhka, i jer me bode kada ga na grudi stisnem. Pa ipak ću u
svojem srcu ponijeti tu čast tereta boli, ovaj tvoj dar.
Više se ničega ne bojim, ti ćeš pobjeđivati u svaboj mojoj
bitki. Ostavio si mi smrt za druga, a ja ću ga životom svojim
okruniti. Tvoj mač je uz mene kako bih na komade raspolutila
okove svoje; više se ničega ne bojim.
Sada ostavljam sav bezvrijedni nakit. Gospodaru srca
mojega, nema više čekanja, nema plača po tamnim uglovima,
nema više čednosti, niti prijaznosti pri vladanju. Ti si mi dao
mač svoj da se njime okitim. Nakit lutaka više mi ne pristaje!
53.
Lijepa je narukvica tvoja, posuta zvijezdama i umjetnički
optočena draguljima bezbrojnih boja. Ali još ljepši je tvoj mač s
krivuljom munje, poput raširenih krila božanske ptice Višnuove,
što lebdi bez težine u jarosnom, krvavom sjaju sunčeva smiraja.
On drhti kao posljednji krik života u sladostrašču patnje, dok
smrt udara posljednjim udarcem: sjaji kao čisti plamen bića koji
jednim divljim proplamsajem u pepeo pretvara svu zemaljsku
čežnju.
Lijepa je narukvica tvoja, posuta zvjezdanim draguljima; ali
mač tvoj, o gospode groma, skovan je od krajnje ljepote, strašno
ga je promotriti ili misliti o njemu.
Lijepa je narukvica tvoja, posuta zvijezdama i umjetnički
optočena draguljima bezbrojnih boja. Ali još ljepši je tvoj mač s
krivuljom munje, poput raširenih krila božanske ptice Višnuove,
što lebdi bez težine u jarosnom, krvavom sjaju sunčeva smiraja.
On drhti kao posljednji krik života u sladostrašču patnje, dok
smrt udara posljednjim udarcem: sjaji kao čisti plamen bića koji
jednim divljim proplamsajem u pepeo pretvara svu zemaljsku
čežnju.
Lijepa je narukvica tvoja, posuta zvjezdanim draguljima; ali
mač tvoj, o gospode groma, skovan je od krajnje ljepote, strašno
ga je promotriti ili misliti o njemu.
54.
Nisam ništa zahtijevala od tebe; na uho ti nisam šapnula
imena svoga. Kada si odlazio, ja stajah nijema. Sama bijah kraj
zdenca, gdje krivudava padala je drveta sjena, a žene su hitale
kući noseći smeđe zemljane vrčeve, do ruba krcate, Zvale su me
vičući: "Pođi s nama, jutro se bliži podnevu!" Ali ja sam tromo
oklijevala, u misli nejasnoj izgubljena.
Nisam ti čula korak kada si prišao. Tvoje oči bijahu turobne
kada padoše na mene, a kada si prozborio iz dubine grla, bio je
to glas umorna čovjeka: "Ah, ja sam žedni putnik." Prenuh se iz
snoviđenja i nalih vode iz posude u šupljinu dlanova tvojih. Nad
glavom nam je zašuštalo lišće, iz tame javi se skrivena
kukavica, a miris babla cvijeća je dopirao iza zavoja ceste.
Stajala sam nijema od stida kada si me upitao za ime. Zaista,
što sam za te učinila da bi me pamtio? Ali sjećanje na tren kada
sam ti vodom žeđ utažila prionut će uz moje srce i uviti ga u
milinu. Kasni je sat jutarnji, ptičji je glas klonuo, nad glavom mi
šušti lišće nim, a ja sjedim, utonula u misli.
Nisam ništa zahtijevala od tebe; na uho ti nisam šapnula
imena svoga. Kada si odlazio, ja stajah nijema. Sama bijah kraj
zdenca, gdje krivudava padala je drveta sjena, a žene su hitale
kući noseći smeđe zemljane vrčeve, do ruba krcate, Zvale su me
vičući: "Pođi s nama, jutro se bliži podnevu!" Ali ja sam tromo
oklijevala, u misli nejasnoj izgubljena.
Nisam ti čula korak kada si prišao. Tvoje oči bijahu turobne
kada padoše na mene, a kada si prozborio iz dubine grla, bio je
to glas umorna čovjeka: "Ah, ja sam žedni putnik." Prenuh se iz
snoviđenja i nalih vode iz posude u šupljinu dlanova tvojih. Nad
glavom nam je zašuštalo lišće, iz tame javi se skrivena
kukavica, a miris babla cvijeća je dopirao iza zavoja ceste.
Stajala sam nijema od stida kada si me upitao za ime. Zaista,
što sam za te učinila da bi me pamtio? Ali sjećanje na tren kada
sam ti vodom žeđ utažila prionut će uz moje srce i uviti ga u
milinu. Kasni je sat jutarnji, ptičji je glas klonuo, nad glavom mi
šušti lišće nim, a ja sjedim, utonula u misli.
55.
Klonuće je u srcu tvome, a drijemež u očima tvojim.
Zar ti ne stiže glas da cvijet u svojem sjaju kraljuje među
trnjem? Probudi se, oh ustaj! Neka ne prolazi uzalud vrijeme!
Na kraju kamene staze, u zemlji netaknute samoće, sjedi moj
prijatelj, sasvim sam. Razočarati ga nemoj. Probudi se, oh ustaj!
Pa što ako nebo dašće i trepti od jare podnevnog sunca - što
ako plameni pijesak rasprostire svoj žedni plašt...
Zar nema radosti u dubini tvojega srca? Neće li na svaki tvoj
korak harfa ceste prsnuti slatkom muzikom boli?
Klonuće je u srcu tvome, a drijemež u očima tvojim.
Zar ti ne stiže glas da cvijet u svojem sjaju kraljuje među
trnjem? Probudi se, oh ustaj! Neka ne prolazi uzalud vrijeme!
Na kraju kamene staze, u zemlji netaknute samoće, sjedi moj
prijatelj, sasvim sam. Razočarati ga nemoj. Probudi se, oh ustaj!
Pa što ako nebo dašće i trepti od jare podnevnog sunca - što
ako plameni pijesak rasprostire svoj žedni plašt...
Zar nema radosti u dubini tvojega srca? Neće li na svaki tvoj
korak harfa ceste prsnuti slatkom muzikom boli?
56.
Stoga je obilna tvoja radost u meni. Stoga si ti sišao k meni.
0 ti, gospodaru svih nebesa, što bi bilo s tvojom ljubavlju da
mene nije?
Učinio si me sudionikom cjelokupnog bogatstva tvojeg. U
mojem srcu traje beskonačni ples tvojega veselja. U mojem
životu neprekidno se izražava tvoja volja.
I stoga se, eto, u ljepotu odijevaš, ti koji si Kralj kraljeva,
kako bi zadobio moje srce. I stoga se, eto, tvoja ljubav gubi u
ljubavi onog koji te ljubi, a ti se ogledaš u savršenoj dvojnosti.
Stoga je obilna tvoja radost u meni. Stoga si ti sišao k meni.
0 ti, gospodaru svih nebesa, što bi bilo s tvojom ljubavlju da
mene nije?
Učinio si me sudionikom cjelokupnog bogatstva tvojeg. U
mojem srcu traje beskonačni ples tvojega veselja. U mojem
životu neprekidno se izražava tvoja volja.
I stoga se, eto, u ljepotu odijevaš, ti koji si Kralj kraljeva,
kako bi zadobio moje srce. I stoga se, eto, tvoja ljubav gubi u
ljubavi onog koji te ljubi, a ti se ogledaš u savršenoj dvojnosti.
57.
Svjetlosti, moja svjetlosti, što ispunjava svijet, boja cjeliva oči,
boja razblažuje srce!
Ah dragane moj, svjetlost igra u središtu mog života; dragane
moj, u strune ljubavi udara svjetlost; nebo se otvara, vjetar divlje
huči, širom zemlje putuje smijeh,
Leptiri šire svoja jedra nad morem svjetlosti. Na vrhovima
valova svjetlosti njišu se cvjetovi ljiljana i jasmina.
Lomi se svjetlost u zlato na svakom oblaku, rasipa dragulje
preobilno, dragane moj.
Radost se širi od lista do lista, sreća prevelika, dragane moj.
Nebesa su preplavila obale svoje, te nastupa poplava užitka.
Svjetlosti, moja svjetlosti, što ispunjava svijet, boja cjeliva oči,
boja razblažuje srce!
Ah dragane moj, svjetlost igra u središtu mog života; dragane
moj, u strune ljubavi udara svjetlost; nebo se otvara, vjetar divlje
huči, širom zemlje putuje smijeh,
Leptiri šire svoja jedra nad morem svjetlosti. Na vrhovima
valova svjetlosti njišu se cvjetovi ljiljana i jasmina.
Lomi se svjetlost u zlato na svakom oblaku, rasipa dragulje
preobilno, dragane moj.
Radost se širi od lista do lista, sreća prevelika, dragane moj.
Nebesa su preplavila obale svoje, te nastupa poplava užitka.
58.
Neka se u mojoj posljednjoj pjesmi izmiješaju svi zvuci radosti
- radosti zbog koje zemlja leluja u rasbošnom obilju trave,
radosti koja stvara blizance, život i smrt, što plešu širom svijeta,
radosti što olujno potresa i smijehom budi sve živo, radosti što
posuta nijemim suzama počiva na žarkom, rascvjetanom lotosu
bola, i radosti što sve svoje posjede bez riječi baca u prašinu.
Neka se u mojoj posljednjoj pjesmi izmiješaju svi zvuci radosti
- radosti zbog koje zemlja leluja u rasbošnom obilju trave,
radosti koja stvara blizance, život i smrt, što plešu širom svijeta,
radosti što olujno potresa i smijehom budi sve živo, radosti što
posuta nijemim suzama počiva na žarkom, rascvjetanom lotosu
bola, i radosti što sve svoje posjede bez riječi baca u prašinu.
59.
Da, znam, nije to ništa drugo do li tvoja Ijubav, o ljubavniče
mojega srca - taj zlatni sjaj što pleše na lišću, ti lijeni oblaci što
jedre nebesima, taj nestalni vjetrić što na mojem čelu ostavlja
svoj osvježavajući trag.
Jutarnje svjetlo mi je preplavilo oči - to tvoja je poruka
mojem srcu. S visoka se nadvila nad tvoje lice, oči ti gledaju u
moje, a srce mi stopala tvoja dodiruje.
Da, znam, nije to ništa drugo do li tvoja Ijubav, o ljubavniče
mojega srca - taj zlatni sjaj što pleše na lišću, ti lijeni oblaci što
jedre nebesima, taj nestalni vjetrić što na mojem čelu ostavlja
svoj osvježavajući trag.
Jutarnje svjetlo mi je preplavilo oči - to tvoja je poruka
mojem srcu. S visoka se nadvila nad tvoje lice, oči ti gledaju u
moje, a srce mi stopala tvoja dodiruje.
60.
Na žalu svjetova beskrajnih susreću se djeca, miruje u visini
vječno nebo. Nespokojno huči noda. Na žalu svjetova
beskonačnih s vriskom i plesom se sastaju djeca.
Ona grade kućice od pijeska, praznim se igraju školjkama.
Od uvelog lišća tkaju čamce, i sa smiješkom brode nad
beskonačnom dubinom. Djeca se igraju na obali svjetova.
Ona ne znaju bacati mreže, nisu vješti plivači. Ronioci kreću
u potragu za biserjem, trgovci plove na svojim brodovima, a
djeca sakupljaju i rasipaju šljunak. Ona ne traže skriveno blago,
ne umiju bacati mreže.
U smijehu se ziba more, a smiješak pijeska blijedo sjaji.
Smrtonosni valovi tepaju djeci besmislene pjesmice, poput majke
koja njiše bebinu kolijevku. Igra se more s djecom, a smiješak
pijeska blijedo sjaji.
Na žalu svjetova beskonačnih susreću se djeca. Oluje lutaju
besputnim nebom, netragom tonu lađe u more, smrt je posvuda,
a djeca se igraju. Na žalu svjetova beskonačnih veliko je
sastajalište djece.
Na žalu svjetova beskrajnih susreću se djeca, miruje u visini
vječno nebo. Nespokojno huči noda. Na žalu svjetova
beskonačnih s vriskom i plesom se sastaju djeca.
Ona grade kućice od pijeska, praznim se igraju školjkama.
Od uvelog lišća tkaju čamce, i sa smiješkom brode nad
beskonačnom dubinom. Djeca se igraju na obali svjetova.
Ona ne znaju bacati mreže, nisu vješti plivači. Ronioci kreću
u potragu za biserjem, trgovci plove na svojim brodovima, a
djeca sakupljaju i rasipaju šljunak. Ona ne traže skriveno blago,
ne umiju bacati mreže.
U smijehu se ziba more, a smiješak pijeska blijedo sjaji.
Smrtonosni valovi tepaju djeci besmislene pjesmice, poput majke
koja njiše bebinu kolijevku. Igra se more s djecom, a smiješak
pijeska blijedo sjaji.
Na žalu svjetova beskonačnih susreću se djeca. Oluje lutaju
besputnim nebom, netragom tonu lađe u more, smrt je posvuda,
a djeca se igraju. Na žalu svjetova beskonačnih veliko je
sastajalište djece.
61.
San što sklapa bebine oči - zna li itko odakle dolazi? Da,
kruži priča, on prebiva ondje gdje u vilin-gradu, usred šumskih
sjena što ih maglovito otkrivaju krijesnice, lebde dva plašljiva
pupoljka čarobna. Odatle on stiže, poljubivši oči bebine.
Smiješak što prostruji u snu bebinim usnama - zna li itko gdje
je rođen? Da, kruži priča, blijeda zraka mjeseca mlađaka
dirnula je rub iščezavajućeg jesenjeg oblaka, i tu se rodio prvi
smiješak, u snu rosom umivenog jutra - smiješak koji struji
uspavanim bebinim usnama.
Slatka, nježna svježina što rumenilom oblijeva djetinje udove
- zna li itko gdje se tako dugo krila? Da, dok je majka bila
mlada djevojka, rumenilo joj je srce prožimalo nježnom, tihom
zagonetkom ljubavi - slatkom, nježnom svježinom što rumenilom
oblijeva djetinje udove.
San što sklapa bebine oči - zna li itko odakle dolazi? Da,
kruži priča, on prebiva ondje gdje u vilin-gradu, usred šumskih
sjena što ih maglovito otkrivaju krijesnice, lebde dva plašljiva
pupoljka čarobna. Odatle on stiže, poljubivši oči bebine.
Smiješak što prostruji u snu bebinim usnama - zna li itko gdje
je rođen? Da, kruži priča, blijeda zraka mjeseca mlađaka
dirnula je rub iščezavajućeg jesenjeg oblaka, i tu se rodio prvi
smiješak, u snu rosom umivenog jutra - smiješak koji struji
uspavanim bebinim usnama.
Slatka, nježna svježina što rumenilom oblijeva djetinje udove
- zna li itko gdje se tako dugo krila? Da, dok je majka bila
mlada djevojka, rumenilo joj je srce prožimalo nježnom, tihom
zagonetkom ljubavi - slatkom, nježnom svježinom što rumenilom
oblijeva djetinje udove.
62.
Nakon što ti donesem šarene igračke, dijele moje, tada
počinjem shvaćati čemu sva ta igra boja s oblacima, na vodi, te
zašto je cvijeće raznobojno - kada ti donesem šarene igračke,
dijete moje.
Nakon što zapjevam kako bi zaigralo, tada zaista znam čemu
sva ta glazba među lišćem, i zašto valovi šalju zborove svojih
glasova do srca zemlje koja ih pažljivo sluša - kada ti zapjevam
kako bi zaigralo.
Nakon što ti predam slatkiše tvojim žudnim ručicama, tek
tada spoznajem čemu med u čaški cvijeta, i zašto se uoće tajno
puni slatkim sokom - kada predam slatkiše tvojim žudnim
ručicama.
Nakon što poljubim tvoje lice da bi se nasmiješilo, dražesne
moje, tek tada posve razumijem zadovoljstvo što struji s neba za
jutarnjeg svjetla, kao i radost koju ljetni lahor donosi mojem
tijelu - kada te poljubim da bi se nasmiješilo.
Nakon što ti donesem šarene igračke, dijele moje, tada
počinjem shvaćati čemu sva ta igra boja s oblacima, na vodi, te
zašto je cvijeće raznobojno - kada ti donesem šarene igračke,
dijete moje.
Nakon što zapjevam kako bi zaigralo, tada zaista znam čemu
sva ta glazba među lišćem, i zašto valovi šalju zborove svojih
glasova do srca zemlje koja ih pažljivo sluša - kada ti zapjevam
kako bi zaigralo.
Nakon što ti predam slatkiše tvojim žudnim ručicama, tek
tada spoznajem čemu med u čaški cvijeta, i zašto se uoće tajno
puni slatkim sokom - kada predam slatkiše tvojim žudnim
ručicama.
Nakon što poljubim tvoje lice da bi se nasmiješilo, dražesne
moje, tek tada posve razumijem zadovoljstvo što struji s neba za
jutarnjeg svjetla, kao i radost koju ljetni lahor donosi mojem
tijelu - kada te poljubim da bi se nasmiješilo.
63.
Predstavio si me prijateljima koje poznavao nisam. Dao si mi
ležaj u domovima koji nisu moji. Približio si udaljenog, i stranca
si načinio bratom.
Moje srce treperi sada kada ostavljam svoj prisni krov;
zaboravljam kako i u novom boravi staro, pa i ti ondje također
boraviš.
Kroz život i smrt, u ovom svijetu ili drugom, kudgod me vodiš,
svuda si, jedini, uvijek isti pratilac mojega beskrajnog života,
koji okovima radosti vezuje moje srce uz nepoznato.
Kada te netko poznaje, nitko mu nije stranac, i ni jedna mu
vrata zatvorena nisu. Oh, uslišaj molitvu moju, kako nikada ne
bih izgubio blaženi dodir jednog u igri mnoštva.
Predstavio si me prijateljima koje poznavao nisam. Dao si mi
ležaj u domovima koji nisu moji. Približio si udaljenog, i stranca
si načinio bratom.
Moje srce treperi sada kada ostavljam svoj prisni krov;
zaboravljam kako i u novom boravi staro, pa i ti ondje također
boraviš.
Kroz život i smrt, u ovom svijetu ili drugom, kudgod me vodiš,
svuda si, jedini, uvijek isti pratilac mojega beskrajnog života,
koji okovima radosti vezuje moje srce uz nepoznato.
Kada te netko poznaje, nitko mu nije stranac, i ni jedna mu
vrata zatvorena nisu. Oh, uslišaj molitvu moju, kako nikada ne
bih izgubio blaženi dodir jednog u igri mnoštva.
64.
Na pristaništu samotne rijeke, posred visoke trave, ja je
zapitah: "Kud si pošla, djevojko, zasjenivši svjetiljku svoju
plaštem? Tvoja kuća je mračna i osamljena - posudi mi
svjetiljku svoju!" Ona na tren podiže svoje tamne oči i pogleda
me u lice kroz sumrak, "Pošla sam na rijeku," reče, "pustiti
svjetlost svoju niz valove, dok dan se gubi na zapadu." Sam
stajah posred visokih trava, gledajući plam varljivi njene
svjetiljke gdje beskorisno leluja niz struju.
U tišini zgusnute noći je upitah: "Djevojko, sva su tvoja
svjetla već upaljena - kuda si krenula sa svojom svjetiljkom?
Tvoja kuća je mračna i osamljena - posudi mi svjetiljku svoju!"
Ona podiže svoje tamne oči put mojega lica i na trenutak stade
neodlučna. "Došla sam", reče naposljetku, "svjetiljku svoju
posvetiti nebu." Stajao sam i gledao njeno svjetlo, kako
beskorisno plamti u praznini.
U ponoćnoj tmini bez mjeseca, upitah je: "Što tražiš, djevojko,
dok svjetiljku svoju privijaš na srce? Tvoja kuća je mračna i
osamljena - posudi mi svjetiljku svoju!" Ona malko zastade i
zamisli se, te u tmini pogleda put mojega lica. "Donijela sam
svoju svjetiljku", reče, "da je pridružim svetkovini svjetlosti."
Stajao sam i gledao njenu malenu svjetiljku, beskorisno
izgubljenu među svjetlima.
Na pristaništu samotne rijeke, posred visoke trave, ja je
zapitah: "Kud si pošla, djevojko, zasjenivši svjetiljku svoju
plaštem? Tvoja kuća je mračna i osamljena - posudi mi
svjetiljku svoju!" Ona na tren podiže svoje tamne oči i pogleda
me u lice kroz sumrak, "Pošla sam na rijeku," reče, "pustiti
svjetlost svoju niz valove, dok dan se gubi na zapadu." Sam
stajah posred visokih trava, gledajući plam varljivi njene
svjetiljke gdje beskorisno leluja niz struju.
U tišini zgusnute noći je upitah: "Djevojko, sva su tvoja
svjetla već upaljena - kuda si krenula sa svojom svjetiljkom?
Tvoja kuća je mračna i osamljena - posudi mi svjetiljku svoju!"
Ona podiže svoje tamne oči put mojega lica i na trenutak stade
neodlučna. "Došla sam", reče naposljetku, "svjetiljku svoju
posvetiti nebu." Stajao sam i gledao njeno svjetlo, kako
beskorisno plamti u praznini.
U ponoćnoj tmini bez mjeseca, upitah je: "Što tražiš, djevojko,
dok svjetiljku svoju privijaš na srce? Tvoja kuća je mračna i
osamljena - posudi mi svjetiljku svoju!" Ona malko zastade i
zamisli se, te u tmini pogleda put mojega lica. "Donijela sam
svoju svjetiljku", reče, "da je pridružim svetkovini svjetlosti."
Stajao sam i gledao njenu malenu svjetiljku, beskorisno
izgubljenu među svjetlima.
65.
Kakvo ćeš nebesbo piće, Bože moj, ispijati iz ovog prepunog
pehara mojega života?
Moj pjesniće, ne uživaš li gledajući svoje djelo kroz oči moje,
i stojeći pred dverima uha mojeg, gdje tiho slušaš vlastiti vječni
sklad?
Tvoj svijet niže riječi u mojem umu, a tvoja im radost dodaje
glazbu. Ti se meni u Ijubavi daješ, i tada u meni osjećaš vlastitu
krajnju milinu.
Kakvo ćeš nebesbo piće, Bože moj, ispijati iz ovog prepunog
pehara mojega života?
Moj pjesniće, ne uživaš li gledajući svoje djelo kroz oči moje,
i stojeći pred dverima uha mojeg, gdje tiho slušaš vlastiti vječni
sklad?
Tvoj svijet niže riječi u mojem umu, a tvoja im radost dodaje
glazbu. Ti se meni u Ijubavi daješ, i tada u meni osjećaš vlastitu
krajnju milinu.
66.
Ona, koja je oduvijek bivala u dubini mojega bića, u
polumraku odsjaja i odbljeska; koja nikada nije podigla veo u
sjaju jutra, ona će, Bože moj, biti uvijena u oproštajnu pjesmu,
moj posljednji poklon tebi.
Udvaraše joj se riječi moje, ali je ne osvojiše; uzalud je
uvjeravanje moje pružalo prema njoj željne ruke svoje.
Lutao sam od zemlje do zemlje i nosio je u srži svojega srca,
a oko nje se propinjahu i prostirahu usponi i padovi mojega
života.
Nad djelima i mislima mojim, nad snima i sanjarijama ona
vlada, iako prebiva sama i izdvojena.
Mnogi su ljudi u potrazi za njom zakucali na moja vrata, a
potom očajni krenuli dalje.
Nitko od ovoga svijeta ne vidje joj lica, jer ona ostaje u svojoj
samoći, čekajući tvoje priznanje.
Ona, koja je oduvijek bivala u dubini mojega bića, u
polumraku odsjaja i odbljeska; koja nikada nije podigla veo u
sjaju jutra, ona će, Bože moj, biti uvijena u oproštajnu pjesmu,
moj posljednji poklon tebi.
Udvaraše joj se riječi moje, ali je ne osvojiše; uzalud je
uvjeravanje moje pružalo prema njoj željne ruke svoje.
Lutao sam od zemlje do zemlje i nosio je u srži svojega srca,
a oko nje se propinjahu i prostirahu usponi i padovi mojega
života.
Nad djelima i mislima mojim, nad snima i sanjarijama ona
vlada, iako prebiva sama i izdvojena.
Mnogi su ljudi u potrazi za njom zakucali na moja vrata, a
potom očajni krenuli dalje.
Nitko od ovoga svijeta ne vidje joj lica, jer ona ostaje u svojoj
samoći, čekajući tvoje priznanje.
67.
Ti si nebo, a također si i gnijezdo.
0 ti prelijepi, tamo u gnijezdu tvoja Ijubav ovija dušu
mirisima, zvukovima i bojama.
Evo je stiglo jutro sa zlatnom košaricom u desnoj ruci, noseći
vijenac ljepote, tiho okrunivši svijet.
A tamo nailazi večer, preko samotnih livada, s kojih već
otiđoše stada, preko staza neprohodnih, sa zapadnog mora
počinka u zlatnom vrču svježi napitak mira noseći.
Ali tamo, gdje se beskrajno nebo prostire duši za let, tamo
vlada snježna bijela svjetlost. Tamo nema ni dana ni noći, ni
oblika ni boja, i nikad, nikad se ne čuje riječ.
Ti si nebo, a također si i gnijezdo.
0 ti prelijepi, tamo u gnijezdu tvoja Ijubav ovija dušu
mirisima, zvukovima i bojama.
Evo je stiglo jutro sa zlatnom košaricom u desnoj ruci, noseći
vijenac ljepote, tiho okrunivši svijet.
A tamo nailazi večer, preko samotnih livada, s kojih već
otiđoše stada, preko staza neprohodnih, sa zapadnog mora
počinka u zlatnom vrču svježi napitak mira noseći.
Ali tamo, gdje se beskrajno nebo prostire duši za let, tamo
vlada snježna bijela svjetlost. Tamo nema ni dana ni noći, ni
oblika ni boja, i nikad, nikad se ne čuje riječ.
68.
Raskriljenih ruku silazi trak tvojega sunca na moju zemlju, i
cijeli cjelcati dan mi boravi pred vratima, ponijevši i položivši
pred noge tvoje oblak sačinjen od suza, uzdaha i pjesama mojih.
S nježnom strašću ti omataš svoje zvjezdane grudi plaštem
tog magičnog oblaka, i pretvaraš ga u bezbrojne oblike i nabore,
začinivši vječnosl prelijevajućim nijansama.
On je tako lagan i tako hitar, nježan, prepun suza i taman, pa
ga stoga i voliš. 0 neumrljana i bistra. Stoga i može prekriti tvoj
strašni bijeli sjaj svojom smiješnom sjenom.
Raskriljenih ruku silazi trak tvojega sunca na moju zemlju, i
cijeli cjelcati dan mi boravi pred vratima, ponijevši i položivši
pred noge tvoje oblak sačinjen od suza, uzdaha i pjesama mojih.
S nježnom strašću ti omataš svoje zvjezdane grudi plaštem
tog magičnog oblaka, i pretvaraš ga u bezbrojne oblike i nabore,
začinivši vječnosl prelijevajućim nijansama.
On je tako lagan i tako hitar, nježan, prepun suza i taman, pa
ga stoga i voliš. 0 neumrljana i bistra. Stoga i može prekriti tvoj
strašni bijeli sjaj svojom smiješnom sjenom.
69.
Ista rijeka života, što igra i struji u ritmu svijeta, dan i noć
mojim žilama struji.
To je onaj isti život što kroz prah zemaljski klija radošću u
bezbrojnim vlatima trave, i što suklja u šumnim valovima lišća i
cvijeća.
To je taj isti život što se ljulja u morskoj kolijevci rođenja i
smrti, u plimi i oseci.
Osjećam da mi je udove uzvisio taj dodir svjetskog života. A
moj ponos je u živom bilu vjekoua što ovoga trena pleše u mojoj
krvi.
Ista rijeka života, što igra i struji u ritmu svijeta, dan i noć
mojim žilama struji.
To je onaj isti život što kroz prah zemaljski klija radošću u
bezbrojnim vlatima trave, i što suklja u šumnim valovima lišća i
cvijeća.
To je taj isti život što se ljulja u morskoj kolijevci rođenja i
smrti, u plimi i oseci.
Osjećam da mi je udove uzvisio taj dodir svjetskog života. A
moj ponos je u živom bilu vjekoua što ovoga trena pleše u mojoj
krvi.
70.
Nadilazi li tvoju snagu veseliti se radošću ovoga ritma? Biti
bacan, lomljen i mrvljen u vrtlogu tog strašnog užitka?
Sve stvari srljaju naprijed, ne zastaju, niti se osvrću, ni jedna
ih sila zaustaviti ne može, hrle one pravo naprijed.
Ukorak s nemirnom brzom glazbom, plešući dolaze i odlaze
godišnja doba, a boje, zvuci i mirisi se izlijevaju u neprestanom
slapu obilne radosti koja se rasipa, gubi i umire svakoga
trenutka.
Nadilazi li tvoju snagu veseliti se radošću ovoga ritma? Biti
bacan, lomljen i mrvljen u vrtlogu tog strašnog užitka?
Sve stvari srljaju naprijed, ne zastaju, niti se osvrću, ni jedna
ih sila zaustaviti ne može, hrle one pravo naprijed.
Ukorak s nemirnom brzom glazbom, plešući dolaze i odlaze
godišnja doba, a boje, zvuci i mirisi se izlijevaju u neprestanom
slapu obilne radosti koja se rasipa, gubi i umire svakoga
trenutka.
71.
Ne bih li sebe spoznao i svuda proširio, bacajući tako šarene
sjene tvoje svjetlosti - tome služi tvoja maja.
Ti postavljaš prepreke u svojem biću, a potom dozivaš vlastito
podijeljeno ja nebrojenim tonovima. Tvoj se rastanak sa samim
sobom otjelovio u meni.
Glasna pjesma ječi nebom posutim raznobojnim suzama i
nadama, osmijesima i nemirima; valovi se uzdižu i iznova
propadaju, snovi se rastaču i iznova tvore. U meni si samog sebe
porazio.
Mreža koju si podigao oslikana je bezbrojnim oblicima kista
dana i noći. Uza nje je izvezeno tvoje prijestolje, u čudnovatoj
zagonetki krivulja, bez ijedne crte jalove pravilnosti.
Velika povorka sastavljena od tebe i mene prekriva nebo, Sav
zrak bruji od tvoje i moje pjesme, a svi vjekovi prolaze u igri
skrivanja i traženja tebe i mene.
Ne bih li sebe spoznao i svuda proširio, bacajući tako šarene
sjene tvoje svjetlosti - tome služi tvoja maja.
Ti postavljaš prepreke u svojem biću, a potom dozivaš vlastito
podijeljeno ja nebrojenim tonovima. Tvoj se rastanak sa samim
sobom otjelovio u meni.
Glasna pjesma ječi nebom posutim raznobojnim suzama i
nadama, osmijesima i nemirima; valovi se uzdižu i iznova
propadaju, snovi se rastaču i iznova tvore. U meni si samog sebe
porazio.
Mreža koju si podigao oslikana je bezbrojnim oblicima kista
dana i noći. Uza nje je izvezeno tvoje prijestolje, u čudnovatoj
zagonetki krivulja, bez ijedne crte jalove pravilnosti.
Velika povorka sastavljena od tebe i mene prekriva nebo, Sav
zrak bruji od tvoje i moje pjesme, a svi vjekovi prolaze u igri
skrivanja i traženja tebe i mene.
72.
To je on, najunutarnjiji, koji budi moje biće svojim dubokim,
skrivenim dodirom.
To je on, koji baca svoje čari na ove oči, i koji prepun veselja
igra na strunama mojega srca u raznovrsnim kadencama užitka
i tuge.
To je on, koji tka mrežu ove maje u iščezavajućim bojama
srebra i zlata, plavetnila i zelenila, te koji ispod nabranih skuta
izviruje stopalima, na čiji dodir zaboravljam sebe.
Dolaze dani i promiču doba, ali uvijek je on taj koji dotiče
moje srce, skriven pod imenima i likovima mnogim, i u mnoštvu
zanosa radosti i tuge.
To je on, najunutarnjiji, koji budi moje biće svojim dubokim,
skrivenim dodirom.
To je on, koji baca svoje čari na ove oči, i koji prepun veselja
igra na strunama mojega srca u raznovrsnim kadencama užitka
i tuge.
To je on, koji tka mrežu ove maje u iščezavajućim bojama
srebra i zlata, plavetnila i zelenila, te koji ispod nabranih skuta
izviruje stopalima, na čiji dodir zaboravljam sebe.
Dolaze dani i promiču doba, ali uvijek je on taj koji dotiče
moje srce, skriven pod imenima i likovima mnogim, i u mnoštvu
zanosa radosti i tuge.
73.
Odricanje me ne oslobađa. Osjećam zagrljaj slobode u
tisućama veza radosli.
Uvijek mi dolijevaš svježi napitak svojega vina, različitih boja
i mirisa, do ruba puneći ovu zemljanu posudu.
Moj će svijet planuti stotinama raznih svjetiljki, ispunjenih
tvojim plamenom, boje ću postaviti na oltar tvojega hrama.
Ne, nikada neću zatvoriti vrata svojih osjetila. Veselje mojega
vida, sluha i opipa nosi znakove tvojega užitka.
Da, sve će moje iluzije planuti radosnim sjajem, i sve će mi
žudnje sazrijeti u plodove Ijubavi.
Odricanje me ne oslobađa. Osjećam zagrljaj slobode u
tisućama veza radosli.
Uvijek mi dolijevaš svježi napitak svojega vina, različitih boja
i mirisa, do ruba puneći ovu zemljanu posudu.
Moj će svijet planuti stotinama raznih svjetiljki, ispunjenih
tvojim plamenom, boje ću postaviti na oltar tvojega hrama.
Ne, nikada neću zatvoriti vrata svojih osjetila. Veselje mojega
vida, sluha i opipa nosi znakove tvojega užitka.
Da, sve će moje iluzije planuti radosnim sjajem, i sve će mi
žudnje sazrijeti u plodove Ijubavi.
74.
Već je zgasnuo dan, sjena se spustila na zemlju. Treba na
vodu poći i napuniti ure.
Večernji je zrak razbuđen plačnom muzikom voda. Ah, mami
me napolje, u suton! Na samotnoj stazi nema prolaznika,
podigao se vjetar, valoui haraju rijekom.
Ne znam hoću li se ikada pratiti kući. Ne znam koga sve
mogu slučajno susresti po putu. Tamo, kraj gaza, u malenoj
barci, neznani čovjek prebire po lutnji.
Već je zgasnuo dan, sjena se spustila na zemlju. Treba na
vodu poći i napuniti ure.
Večernji je zrak razbuđen plačnom muzikom voda. Ah, mami
me napolje, u suton! Na samotnoj stazi nema prolaznika,
podigao se vjetar, valoui haraju rijekom.
Ne znam hoću li se ikada pratiti kući. Ne znam koga sve
mogu slučajno susresti po putu. Tamo, kraj gaza, u malenoj
barci, neznani čovjek prebire po lutnji.
75.
Tvoji darovi ponuđeni smrtnicima nadmašuju sve potrebe
naše, a ipak se nesmanjeni vraćaju tebi.
Rijeci je posao svakodnevni hitati niz polja i zaseoke; pa ipak
njen beskrajni tijek skreće, kako bi oprao tvoje noge.
Cvijet opija zrak svojim mirisom; pa ipak mu je posljednja
služba ponuditi se tebi.
Tvoje obožavanje svijet ne iscrpljuje.
U riječima pjesnika ljudi nalaze značenja kakva žele; pa ipak,
njihov krajnji smisao uvijek govori o tebi.
Tvoji darovi ponuđeni smrtnicima nadmašuju sve potrebe
naše, a ipak se nesmanjeni vraćaju tebi.
Rijeci je posao svakodnevni hitati niz polja i zaseoke; pa ipak
njen beskrajni tijek skreće, kako bi oprao tvoje noge.
Cvijet opija zrak svojim mirisom; pa ipak mu je posljednja
služba ponuditi se tebi.
Tvoje obožavanje svijet ne iscrpljuje.
U riječima pjesnika ljudi nalaze značenja kakva žele; pa ipak,
njihov krajnji smisao uvijek govori o tebi.
76.
Dan za danom, o gospodaru mojega života, stajat ću pred
tobom, licem zagledanim u lice.
Sklopljenih ruku, o gospodaru svih svjetoua, stajat ću pred
tobom, licem zagledanim u lice.
Pod velikim nebesima, u osami i tišini, srca ponizna, stajat ću
pred tobom, licem zagledanim u lice.
U ovom tvojem djelatnom svijetu, uzburkanom od rada i
borbe, sred užurbane gomile, stajat ću pred tobom, licem
zagledanim u lice.
A kad moje djelo na ovom svijetu dovršeno bude, o Kralju
među kraljevima, sam i bez riječi stajat ću pred tobom, licem
zagledanim u lice.
Dan za danom, o gospodaru mojega života, stajat ću pred
tobom, licem zagledanim u lice.
Sklopljenih ruku, o gospodaru svih svjetoua, stajat ću pred
tobom, licem zagledanim u lice.
Pod velikim nebesima, u osami i tišini, srca ponizna, stajat ću
pred tobom, licem zagledanim u lice.
U ovom tvojem djelatnom svijetu, uzburkanom od rada i
borbe, sred užurbane gomile, stajat ću pred tobom, licem
zagledanim u lice.
A kad moje djelo na ovom svijetu dovršeno bude, o Kralju
među kraljevima, sam i bez riječi stajat ću pred tobom, licem
zagledanim u lice.
77.
Znam te kao svojega Boga, i stojim po strani - nisi mi prisan
i ne prilazim ti bliže. Znam te kao svojega oca, i klanjam se
pred nogama tvojim - ne hvatam ti ruke kao prijatelju svome.
Ne stojim tamo gdje ti silaziš, i sebe mojim držiš, ne privijam
te k srcu, ne prihuaćam te za druga suojeg.
Ti si Brat među braćom mojom, ali za njima -ne hajem, ne
dijelim svoj prihod sa njima, jer sve što imam ja dijelim sa
tobom.
U zadovoljstvu i patnji ne stojim rame uz rame sa čovjekom, i
stoga stojim s tobom. Života sam se svojega odrekao, te stoga ne
uranjam u njegove velike vode.
Znam te kao svojega Boga, i stojim po strani - nisi mi prisan
i ne prilazim ti bliže. Znam te kao svojega oca, i klanjam se
pred nogama tvojim - ne hvatam ti ruke kao prijatelju svome.
Ne stojim tamo gdje ti silaziš, i sebe mojim držiš, ne privijam
te k srcu, ne prihuaćam te za druga suojeg.
Ti si Brat među braćom mojom, ali za njima -ne hajem, ne
dijelim svoj prihod sa njima, jer sve što imam ja dijelim sa
tobom.
U zadovoljstvu i patnji ne stojim rame uz rame sa čovjekom, i
stoga stojim s tobom. Života sam se svojega odrekao, te stoga ne
uranjam u njegove velike vode.
78.
Kada je stvaranje tek otpočelo i sve su zvijezde zasjale svojim
prvim veličanstvom, bogovi održaše skup nebeski zapjevavši:
"Oh sliko savršenstua! Radosti nepomućena!"
Ali netko nenadano kriknu: "Izgleda da se lanac svjetlosti
prekinuo, i jedna se zvijezda izgubila," Zlatna struna božanske
harfe se potrgala, pjesma utihnu, a očajni bogovi povikaše: "Da,
ona izgubljena zvijezda bijaše najljepša, ona je bila slava cijelih
nebesa!"
Od tada ne sustaje potraga za izgubljenom zvijezdom, a od
jednog mjesta do drugog putuje krik da je svijet u njoj izgubio
svoju jedinu radost! Tek u najdubljoj tišini noći smiješe se
zvijezde i šapuću jedna drugoj: "Uzaludna je sva ta potraga!
Posvuda vlada netaknuto savršenstvo!"
Kada je stvaranje tek otpočelo i sve su zvijezde zasjale svojim
prvim veličanstvom, bogovi održaše skup nebeski zapjevavši:
"Oh sliko savršenstua! Radosti nepomućena!"
Ali netko nenadano kriknu: "Izgleda da se lanac svjetlosti
prekinuo, i jedna se zvijezda izgubila," Zlatna struna božanske
harfe se potrgala, pjesma utihnu, a očajni bogovi povikaše: "Da,
ona izgubljena zvijezda bijaše najljepša, ona je bila slava cijelih
nebesa!"
Od tada ne sustaje potraga za izgubljenom zvijezdom, a od
jednog mjesta do drugog putuje krik da je svijet u njoj izgubio
svoju jedinu radost! Tek u najdubljoj tišini noći smiješe se
zvijezde i šapuću jedna drugoj: "Uzaludna je sva ta potraga!
Posvuda vlada netaknuto savršenstvo!"
79.
Ako mi nije dano da te sretnem za života, neka mi bude dano
da osjećam vječni gubitak, neka mi bude dano da spominjem se
uvijek, neka mi bude dano da udarce ove tuge snosim tijekom
sna i budnih sati.
Dok prolaze dani kroz pretrpanu tržnicu svijeta, i dok se moje
ruke pune dnevnom zaradom, neka mi bude dano da osjećam
vjećnu neimaštinu, neka mi bude dano da spominjem se uvijek,
neka mi bude dano da udarce ove tuge snosim tijekom sna i
budnih sati.
Dok sjedim pokraj ceste, umoran i zadihan, dok postelju svoju
prostirem po prašini, neka mi bude dano da put daleki pred
sobom slutim, neka mi bude dano da spominjem se uvijek, neka
mi bude dano da udarce ove tuge snosim tijekom sna i budnih
sati.
Kada odaje mi budu okićene i kada oglasi se frula i glasan
smijeh, neka mi bude dano da osjetim odsutnost tvoju, neka mi
bude dano da spominjem se uvijek, neka mi bude dano da
udarce ove tuge snosim tijekom sna i budnih sati.
Ako mi nije dano da te sretnem za života, neka mi bude dano
da osjećam vječni gubitak, neka mi bude dano da spominjem se
uvijek, neka mi bude dano da udarce ove tuge snosim tijekom
sna i budnih sati.
Dok prolaze dani kroz pretrpanu tržnicu svijeta, i dok se moje
ruke pune dnevnom zaradom, neka mi bude dano da osjećam
vjećnu neimaštinu, neka mi bude dano da spominjem se uvijek,
neka mi bude dano da udarce ove tuge snosim tijekom sna i
budnih sati.
Dok sjedim pokraj ceste, umoran i zadihan, dok postelju svoju
prostirem po prašini, neka mi bude dano da put daleki pred
sobom slutim, neka mi bude dano da spominjem se uvijek, neka
mi bude dano da udarce ove tuge snosim tijekom sna i budnih
sati.
Kada odaje mi budu okićene i kada oglasi se frula i glasan
smijeh, neka mi bude dano da osjetim odsutnost tvoju, neka mi
bude dano da spominjem se uvijek, neka mi bude dano da
udarce ove tuge snosim tijekom sna i budnih sati.
80.
Poput ostatka jesenjeg oblaka besciljno lutam nebesima. 0 ti,
moje blistavo vječno sunce! Dodir tvoj još nije rastopio moju
izmaglicu, nije me još sjedinio s tvojom svjetlošću, stoga brojim
mjesece i godine, odvojen od tebe,
Ako je to tvoja želja, ako je to tvoja igra, uzmi ovu moju
krilatu prazninu, oboji je, ukrasi je zlatom, zaljuljaj je na
obijesnom vjetru i rasprostri je u čudesima raznovrsnim.
A kada poželiš noću završiti igru, rastopit ću se i nestati u
tami, ili možda u smiješku bijelog jutra, u svježini prozirne
čistoće.
Poput ostatka jesenjeg oblaka besciljno lutam nebesima. 0 ti,
moje blistavo vječno sunce! Dodir tvoj još nije rastopio moju
izmaglicu, nije me još sjedinio s tvojom svjetlošću, stoga brojim
mjesece i godine, odvojen od tebe,
Ako je to tvoja želja, ako je to tvoja igra, uzmi ovu moju
krilatu prazninu, oboji je, ukrasi je zlatom, zaljuljaj je na
obijesnom vjetru i rasprostri je u čudesima raznovrsnim.
A kada poželiš noću završiti igru, rastopit ću se i nestati u
tami, ili možda u smiješku bijelog jutra, u svježini prozirne
čistoće.
81.
Tijekom mnogih dokonih dana tugouao sam za izgubljenim
vremenom. Ali ono se nikada ne gubi, gospodaru moj. Jer ti
uzeo si svaki trenutak mojeg života u vlastite ruke.
Skriven u srcu stvari li pretvaraš sjeme u klice, pupoljke u
cvijeće, a cvast u plodove.
Umoran, usnuh na dokonoj postelji svojoj, misleći da su svi
poslovi stali. Jutrom se prenuh i nadoh svoj vrt ispunjen
čudesnim cvijećem.
Tijekom mnogih dokonih dana tugouao sam za izgubljenim
vremenom. Ali ono se nikada ne gubi, gospodaru moj. Jer ti
uzeo si svaki trenutak mojeg života u vlastite ruke.
Skriven u srcu stvari li pretvaraš sjeme u klice, pupoljke u
cvijeće, a cvast u plodove.
Umoran, usnuh na dokonoj postelji svojoj, misleći da su svi
poslovi stali. Jutrom se prenuh i nadoh svoj vrt ispunjen
čudesnim cvijećem.
82.
Vrijeme nema kraja u tvojim rukama, gospodaru moj. Nitko
ne može izbrojiti tvoje trenutke.
Prolaze dani i noći, a doba niču i venu poput cvijeća. Ti znaš
kako se čeka.
Tvoji vjekovi slijede jedni druge ne bi li usavršili maleni,
divlji cvijet.
Mi nemamo vremena na gubljenje, i zato jer nemamo
vremena moramo žuriti za svojom dobrom srećom. Odviše smo
ubogi da bismo zakasnili.
I tako to biva, te vrijeme prolazi, a ja ga dajem svakom
svadljivcu koji ga zatraži, te se tvoj oltar prazni do posljednje
žrtve.
U smiraj dana hitam u strahu da će tvoja vrata zatvorena
biti, no tada uviđam da vremena još ima.
Vrijeme nema kraja u tvojim rukama, gospodaru moj. Nitko
ne može izbrojiti tvoje trenutke.
Prolaze dani i noći, a doba niču i venu poput cvijeća. Ti znaš
kako se čeka.
Tvoji vjekovi slijede jedni druge ne bi li usavršili maleni,
divlji cvijet.
Mi nemamo vremena na gubljenje, i zato jer nemamo
vremena moramo žuriti za svojom dobrom srećom. Odviše smo
ubogi da bismo zakasnili.
I tako to biva, te vrijeme prolazi, a ja ga dajem svakom
svadljivcu koji ga zatraži, te se tvoj oltar prazni do posljednje
žrtve.
U smiraj dana hitam u strahu da će tvoja vrata zatvorena
biti, no tada uviđam da vremena još ima.
83.
Majko, ja ću suze svoje žalostive tebi oko vrata nanizati u
bisernu ogrlicu.
Zvijezde kuju narukvice svjetlosti za tvoje gležnjeve, ali moja
će počivati na tvojim grudima.
Uz tebe izviru slava i bogatstvo, jedino ti odlučuješ hoćeš li
dati ih ili uskratiti. Ali ova tuga je samo moja, i kada te
podarim njome, nagradi me svojom milošću.
Majko, ja ću suze svoje žalostive tebi oko vrata nanizati u
bisernu ogrlicu.
Zvijezde kuju narukvice svjetlosti za tvoje gležnjeve, ali moja
će počivati na tvojim grudima.
Uz tebe izviru slava i bogatstvo, jedino ti odlučuješ hoćeš li
dati ih ili uskratiti. Ali ova tuga je samo moja, i kada te
podarim njome, nagradi me svojom milošću.
84.
To je bol rastanka, što se svijetom širi, i rađa bezbrojem
oblika po beskonačnom nebu.
To je žalost rastanka, što svu noć nijemo pogledom prelazi od
zvijezde do zvijezde, i postaje stih u lišću šumnom, u kišnoj tami
srpnja.
To je ta svuda polegla patnja, što se produbljuje u Ijubav i u
žudnju, u jad i radost u domovima ljudskim; i ona je ta koja se
vječito rastapa i teče pjesmom kroz pjesničko mi srce.
To je bol rastanka, što se svijetom širi, i rađa bezbrojem
oblika po beskonačnom nebu.
To je žalost rastanka, što svu noć nijemo pogledom prelazi od
zvijezde do zvijezde, i postaje stih u lišću šumnom, u kišnoj tami
srpnja.
To je ta svuda polegla patnja, što se produbljuje u Ijubav i u
žudnju, u jad i radost u domovima ljudskim; i ona je ta koja se
vječito rastapa i teče pjesmom kroz pjesničko mi srce.
85.
Kada su ratnici prvi put izišli iz kraljeve dvorane, gdje su
skrili svoju snagu? Gdje im je bila bojna oprema, a gdje oružje?
Uzgledali su jadni i bespomoćni, a strijele su se prosule po
njima onoga dana kada su izišli iz kraljeve dvorane.
Kada su ratnici opet kročili u dvoranu svojega kralja, gdje su
skrili svoju snagu?
Odložili su mač, odložili luk i strijelu; mir je bio na njihovim
čelima, a plodove svojega života ostaviše za sobom onoga dana
kada uđoše ponovo u kraljevu dvoranu.
Kada su ratnici prvi put izišli iz kraljeve dvorane, gdje su
skrili svoju snagu? Gdje im je bila bojna oprema, a gdje oružje?
Uzgledali su jadni i bespomoćni, a strijele su se prosule po
njima onoga dana kada su izišli iz kraljeve dvorane.
Kada su ratnici opet kročili u dvoranu svojega kralja, gdje su
skrili svoju snagu?
Odložili su mač, odložili luk i strijelu; mir je bio na njihovim
čelima, a plodove svojega života ostaviše za sobom onoga dana
kada uđoše ponovo u kraljevu dvoranu.
86.
Smrti, tvoj je sluga pred mojim vratima. Prebrodio je
nepoznato more i donio tvoj poziv mojem domu.
Mračna je noć, a moje je srce prepuno zebnje - pa ipak ću
podignuli svjetiljku, otvoriti dveri i pokloniti se u znak
dobrodošlice. To je tvoj glasonoša, onaj koji stoji na mojem
pragu.
Uskazat ću mu poštovanje suzama i sklopljenim rukama.
Uskazat ću mu poštovanje blago položivši svoje srce pred
njegove noge.
On će se vratiti obavljena posla, ostavivši na mojem jutru
tamnu sjenu; preostat će u opustjelom domu moje samotno ja, to
bit će posljednja ponuda upućena tebi.
Smrti, tvoj je sluga pred mojim vratima. Prebrodio je
nepoznato more i donio tvoj poziv mojem domu.
Mračna je noć, a moje je srce prepuno zebnje - pa ipak ću
podignuli svjetiljku, otvoriti dveri i pokloniti se u znak
dobrodošlice. To je tvoj glasonoša, onaj koji stoji na mojem
pragu.
Uskazat ću mu poštovanje suzama i sklopljenim rukama.
Uskazat ću mu poštovanje blago položivši svoje srce pred
njegove noge.
On će se vratiti obavljena posla, ostavivši na mojem jutru
tamnu sjenu; preostat će u opustjelom domu moje samotno ja, to
bit će posljednja ponuda upućena tebi.
87.
Prepun očajničke nade tražim je po svim uglovima sobice
svoje; i ne nalazim je.
Tvoja je kuća malena, i što jednom iziđe, više se nikada ne
vraća.
Ali beskrajni su tvoji dvori, moj Gospode, i tražeći je, stigoh
tebi pred vrata.
Stojim pod zlatnim baldahinom tvojega večernjeg svoda, i
podižem čeznutljivo oči k licu tvojem.
Stigao sam do ruba vječnosti u kojoj ne može nestati ništa -
ni nada, ni sreća, ni priviđenje lica naslućenog kroz suze.
Oh, uroni moj ispražnjeni život u taj ocean, zagnjuri ga u
najdublje ispunjenje. Daj mi da makar jednom osjetim taj
izgubljeni slatki dodir u sveukupnosti svemira.
Prepun očajničke nade tražim je po svim uglovima sobice
svoje; i ne nalazim je.
Tvoja je kuća malena, i što jednom iziđe, više se nikada ne
vraća.
Ali beskrajni su tvoji dvori, moj Gospode, i tražeći je, stigoh
tebi pred vrata.
Stojim pod zlatnim baldahinom tvojega večernjeg svoda, i
podižem čeznutljivo oči k licu tvojem.
Stigao sam do ruba vječnosti u kojoj ne može nestati ništa -
ni nada, ni sreća, ni priviđenje lica naslućenog kroz suze.
Oh, uroni moj ispražnjeni život u taj ocean, zagnjuri ga u
najdublje ispunjenje. Daj mi da makar jednom osjetim taj
izgubljeni slatki dodir u sveukupnosti svemira.
88.
Božanstvo srušenog hrama! Prepukle strune vine ne uzdižu ti
pohvalu više. Zvona večernja ne javljaju tvoje bogosluženje.
Zrak što te okružuje tih je i bezglasan.
U tvoje opustjelo prebivalište stiže zalutali proljetni vjetrić. On
donosi poruke cvijeća - cvijeća koje ti više nitko ne prinosi na
dar.
A tvoj drevni obožavatelj tumara u vječnoj čežnji za milošću
još uvijek uskraćenom. S zalaskom, kada se vatre i sjenke
pomiješaju s tamom prašine, srca prepuna žudnje, on se umoran
vraća porušenom hramu.
Mnogi su te blagdani zatekli u tišini, bože srušenog hrama.
Mnoge noći obožavanja prošle su sa neupaljenom sujetiljkom.
Mnoge su nove kipove izradili majstori prijevara, a sveta
struja zaborava ih odnosi kada za to dođe vrijeme.
Jedino božanstvo srušenog hrama bez klanjanja stoji, u
besmrtnoj samoći.
Božanstvo srušenog hrama! Prepukle strune vine ne uzdižu ti
pohvalu više. Zvona večernja ne javljaju tvoje bogosluženje.
Zrak što te okružuje tih je i bezglasan.
U tvoje opustjelo prebivalište stiže zalutali proljetni vjetrić. On
donosi poruke cvijeća - cvijeća koje ti više nitko ne prinosi na
dar.
A tvoj drevni obožavatelj tumara u vječnoj čežnji za milošću
još uvijek uskraćenom. S zalaskom, kada se vatre i sjenke
pomiješaju s tamom prašine, srca prepuna žudnje, on se umoran
vraća porušenom hramu.
Mnogi su te blagdani zatekli u tišini, bože srušenog hrama.
Mnoge noći obožavanja prošle su sa neupaljenom sujetiljkom.
Mnoge su nove kipove izradili majstori prijevara, a sveta
struja zaborava ih odnosi kada za to dođe vrijeme.
Jedino božanstvo srušenog hrama bez klanjanja stoji, u
besmrtnoj samoći.
89.
Nema više buke, glasnih riječi upućenih meni - takva je volja
mojega gospodara. Od sada neka bude šapat. Govor srca
mojega neka se pronosi kroz mrmorenje pjesme.
Ljudi hitaju put tržnice Kralja. Svi su kupci i trgovci ondje.
Ali ja otiđoh u nevrijeme, usred dana, u jeku rada,
neka stoga cvijeće izraste u mojem vrtu, mada mu nije
vrijeme; i neka podnevne pčele razglase svoje lijeno zujanje.
Odista, mnoge sate provedoh u borbi dobra i zla, ali je sada
sudrug u igri ispraznih mi dana poželio moje srce privući k sebi;
a ja ne znam kakvom besplodnom cilju služi taj iznenadni zov!
Nema više buke, glasnih riječi upućenih meni - takva je volja
mojega gospodara. Od sada neka bude šapat. Govor srca
mojega neka se pronosi kroz mrmorenje pjesme.
Ljudi hitaju put tržnice Kralja. Svi su kupci i trgovci ondje.
Ali ja otiđoh u nevrijeme, usred dana, u jeku rada,
neka stoga cvijeće izraste u mojem vrtu, mada mu nije
vrijeme; i neka podnevne pčele razglase svoje lijeno zujanje.
Odista, mnoge sate provedoh u borbi dobra i zla, ali je sada
sudrug u igri ispraznih mi dana poželio moje srce privući k sebi;
a ja ne znam kakvom besplodnom cilju služi taj iznenadni zov!
90.
U dan kada smrt pokuca na tvoja vrata, kakvim ćeš je darom
darivati?
Oh, ja ću pred svojega gosta iznijeti punu posudu vlastitog
života - nipošto neću dopustiti da ode praznih ruku.
Svu slatku berbu jesenjih dana i ljetnih noći, sve dobitke i
ostatke mojeg radinog bivanja stavit ću pred njega pri kraju
svojih dana, kada smrt pokuca na moja vrata.
U dan kada smrt pokuca na tvoja vrata, kakvim ćeš je darom
darivati?
Oh, ja ću pred svojega gosta iznijeti punu posudu vlastitog
života - nipošto neću dopustiti da ode praznih ruku.
Svu slatku berbu jesenjih dana i ljetnih noći, sve dobitke i
ostatke mojeg radinog bivanja stavit ću pred njega pri kraju
svojih dana, kada smrt pokuca na moja vrata.
91.
0 ti, posljednje ispunjenje života. Smrti, moja smrti, dođi i
šapni mi riječ!
Dan za danom bdio sam i čekao te; zbog tebe sam podnosio
užitke i udarce života.
Sve što jesam, što imam, čemu se nadam i što ljubim oduvijek
je teklo k tebi dubinom tajnom. Završni treptaj očiju tvojih, i moj
će život zauvijek postati tvoj.
Cvijeće je ispleteno i vijenac čeka mladoženju. Nakon
vjenčanja nevjesta dom svoj napušta i gospodara svojega
dočekuje sama, u samoći noći.
0 ti, posljednje ispunjenje života. Smrti, moja smrti, dođi i
šapni mi riječ!
Dan za danom bdio sam i čekao te; zbog tebe sam podnosio
užitke i udarce života.
Sve što jesam, što imam, čemu se nadam i što ljubim oduvijek
je teklo k tebi dubinom tajnom. Završni treptaj očiju tvojih, i moj
će život zauvijek postati tvoj.
Cvijeće je ispleteno i vijenac čeka mladoženju. Nakon
vjenčanja nevjesta dom svoj napušta i gospodara svojega
dočekuje sama, u samoći noći.
92.
Znam, doći će dan i nestat će mi s vida ovaj svijet; život će se
nijemo oprostiti sa mnom i podignut će posljednju zavjesu pred
očima mojim.
Pa ipak će zvijezde noću bdjeti, a jutra će svitati kao prije,
bujat će sati poput morskih valoua što propinju se u užitke i
patnje.
Kad razmišljam o svršetku svojih dana, to se lome brane
mojih trenutaka, te u svjetlu smrti vidim tvoj svijet sa njegovim
nehajnim bogatstvom. Skupocjen je tvoj najbjedniji ležaj, a
skupocjen je i tvoj život siromaški.
Stvari kojima uzalud sam žudio, i one koje sam stekao - neka
iščeznu. Neka istinski posjedujem samo ono što sam uvijek
odbijao, što sam previđao.
Znam, doći će dan i nestat će mi s vida ovaj svijet; život će se
nijemo oprostiti sa mnom i podignut će posljednju zavjesu pred
očima mojim.
Pa ipak će zvijezde noću bdjeti, a jutra će svitati kao prije,
bujat će sati poput morskih valoua što propinju se u užitke i
patnje.
Kad razmišljam o svršetku svojih dana, to se lome brane
mojih trenutaka, te u svjetlu smrti vidim tvoj svijet sa njegovim
nehajnim bogatstvom. Skupocjen je tvoj najbjedniji ležaj, a
skupocjen je i tvoj život siromaški.
Stvari kojima uzalud sam žudio, i one koje sam stekao - neka
iščeznu. Neka istinski posjedujem samo ono što sam uvijek
odbijao, što sam previđao.
93.
Za odlazak dozvolu dobih. Zaželite mi zbogom, braćo moja!
Ja vam se svima klanjam i krećem na put.
Evo, vraćam ključeve svojih kapija i doma se svojeg odričem.
Jedino vas molim posljednju ljubaznu riječ.
Dugo bijasmo susjedi, ali ja sam primio više no što mogah
dati. Upravo rudi dan, pa se svjeliljka u mojem tamnom zakutku
gasi. Poziv je stigao i ja sam spreman za put.
Za odlazak dozvolu dobih. Zaželite mi zbogom, braćo moja!
Ja vam se svima klanjam i krećem na put.
Evo, vraćam ključeve svojih kapija i doma se svojeg odričem.
Jedino vas molim posljednju ljubaznu riječ.
Dugo bijasmo susjedi, ali ja sam primio više no što mogah
dati. Upravo rudi dan, pa se svjeliljka u mojem tamnom zakutku
gasi. Poziv je stigao i ja sam spreman za put.
No comments:
Post a Comment