CAMIL SIJARIC,,,,Pjesme

UNA
Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dodju -
i zavoljece
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dodju -
i propjevace
Oni koji ne zbore - prozborice
kraj Une
Oni koji ne cuju - procuce
kraj Une
Oni koji ne vide - progledace
kraj Une!
ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI
Zaboravio sam ljubavne rijec
i
Koje sam ti onda s
aptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.

Nec
u otic
i na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije -
A tebe tu nije,
Ni mene.

NADJOH STARCA GDJE LEZI KRAJ KAMENA
Nadjoh starca gdje lezi kraj kamena.
Upitah ga zasto tu lezi, zasto je sam.
Odgovori mi: Zar ne vidim da je u drustvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vjecnim snom spavam.,
Pobosce mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.
sta bih drugo do da slomim drvce.
I bacim ga niz vodu da te nadje.
Nemam nista do to drvce.
Nemam ladje.
Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tajnim ...
Uvijek jednako: muz naprijed,
zena za njim.
Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim.
Jedne noci ce, moze biti uz ustap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godocelju nece znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao stap.
Gle rane na toj brezi!
Zasjekao sam joj koru
Kad sam bio mali.
Gle, proslo je od tada
Pedeset ljeta,
A rana jos
zarasla nije.
Moze biti stoga
sto je od djeteta.

DAVNO JE UMRO NAS BUBNJADZIJA
Nocu –
Kad tisina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Moze da se cuje
Kako bubnjadzija mrtvima
U bubanj bije.

Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina izmedju njih pod
Zemljom i nas gore
Veca nije
Od dvije
Palice bubnjadzije

PADE IZ NEBA OVAN
Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca...
Brze po zemlji potekose vode.
Trava poraste.
Slijepi progledase.
Otpadose kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao sto je nekad kod svetaca bilo.
Do moze biti, moze biti
Od ptice
Krilo.
Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drzi, ali
Bog nije.
Kad prodje toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava ce ispasti nekome iz ruke
I tad ce da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.

* * *

Pred nas
u kucu dohodi nocu
Nekakav nevidljivi covjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dodje,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Nas pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome...

* * *

Pricao je on mudre price
O ljudima.
A o njemu pricali da zna
Sve sto na svijetu nema -
Ili sto ima.
Vracali su se od njega,
Povijeni od mudrosti,
Kao da su pod tovarima.
zalili su se zatim svojim zenama:
Tesko nama -
sto smo ljudi!

* * *

Pokuca neko noc
u na moja vrata.
Nista se zatim ne dogodi,
do sto se
Jos vise stavni mrak,
Do sto cuh glas:
- Daj mi konak!
Nikoga pred vratima nije bilo.
Nije ni pasce zalajalo -
I znam sta je:
Na nase umrle, kad nam nocu
Dodju pred vrata,
Pasce ne laje.
Ti nas
i umrli - o pusti jadi!
- hoce
Da bar jednu noc
sa nama zivima -
Bar jednu
Prenoce.
Ne cujemo im korak.
Jer sjenke su -
Do kroz mrak:
- Daj mi konak.

* * *

Da li sanjate vi nas
i stari, vi umrli, o tome
sta kod nas zivih na Sipovicama ima?
Nema nista kod nas, bas nista,
Do sto dokoni po nebu brojimo zvijezde:
Da vidimo koliko ih ima.
Do sto dokoni sjednemo oko ognjista
I pricamo o vama
Mrtvima.
Nema nista kod nas, bas nista,
Do sto pobjegnemo pod drvo kad kisa pada -
I tada,
Vi nas
i mrtvi, vi vrli,
Zamisljamo kako smo pod
Drvetom
Zaspali na kisi
I umrli.

* * *

Dodje nas ratnik iz rata u Grckoj
I donese grcku tepsiju i po tijelu
Rane.
zene mu rekose da mu tepsija
Iz Grcke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grcke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bi smo ti kod kuce zadali dublje
Rane.

* * *

Taj muz i ta njegova zena su iz Godocelja
U prosnju idu zajedno,
Muz naprijed, zena
Za njim.
Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...
Uvijek jednako: muz naprijed,
zena za njim.
Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...
Jedne noci ce, moze biti uz ustap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godocelju nece znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao stap.

* * *

Bili su silni ti nas
i stari.
Prica se da su jahali gole konje,
Jer su se pod njima lomili samari.
Ako im se na putu nasla rijeka,
Oni je preskoci u jedan skok.
Ako im se na putu naslo stablo,
Oni ga iscupaj i baci niz potok.
Prica se da su rano lijegali, a ustajali u zoru.
Da su noc provodili sa po pet, po sest zena.
A djece imali koliko ovaca u toru.
Bili su silni ti nasi stari.
Kad u kuci zapjevaju, lampa se tulila.
Kad kroz goru zapjevaju, gora se lomila.
Zato danas kod nas ne rastu gore.
Niti se lampe nocu pale -
Jer bojimo se da bi iz grobova ustale
Te nase stare budale i zapjevale.

* * *

Imamo silne djevojke u Sipovicama.
zanju jecam zito i pjevaju,
Pjevaju.
Jeleci im na prsima pucaju.
Kosulje im prskaju.
Kidaju se petlje.
Ne mare za jeleke.
Ne mare za kosulje.
Pjevaju, pjevaju nase
Djevojke
Iz Sipovica.
Jecam zito zanju.
Tako danju...
A nocu izadju na mjesecinu,
Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
Prstima prsa prste,
Iz kose kidaju uvojke
I vriste, vriste od muke sto su
Djevojke
Iz Sipovaca.

* * *

Znam -
Znam da se u ovu kasnu jesen,
U prekasnu jesen
Na Sipovicama sipci crvene.
Da hoce vjetar bar malo - bar malo
Njihove boje nanijeti na mene,
Na ruke,
Na lice -
Jer vidim da se ove jeseni
Posljednji put za mene
Crvene
sipci iz Sipovica.