Ima nesto
Ima nesto sto u nama ima
Sto nas drzi u istome vencu,
Ima nesto isto u ljudima,
Ima neke Bosne u Slovencu
Svi smo zacin u istome loncu,
Oko Nisa ima nesto Backe,
Ima neke Like u Slavoncu,
Zapivajmo pisme bunjevacke.
Ima nesto sto u nama ima,
Nekog divnog inata od zlata,
U predelu oko divljeg Lima
Lezi jedno parcence Banata.
Ima nesto sto u nama ima
Sto nas drzi u istome vencu,
Ima nesto isto u ljudima,
Ima neke Bosne u Slovencu.
Brana Crncevic
=======================================================
Nijedan pisac nije toliko nalicio na svoje knjizevno djelo koliko Aleksa Santic.
.... bio najvece djete u nasoj knjizevnosti. Njegove pjesme su pune njeznosti i kada prijete tiranu, a nude naivnosti i kad se dave u ljubavnim otrovima. Cjelog zivota ovaj pjesnik ostade bez smisla da postoje zli ljudi i divlje zivotinje. Izgledalo mu je do smrti vjerovatnije i da se Sunce okrece oko Zemlje negoli Zemlja okolo Sunca. U mladosti bogat i apolonski ljep, nije razumjevao: ni mrznju prostaka ni zavist fukare; ne djeleci ljude na dobre i zle, djelio ih je na prijatne i dosadne. I smatrao je za ljudsku tragediju sto je bilo vise dosadnih nego zlih. Santic je fanatican prijatelj i plemenit neprijatelj,, radosna i viteska pojava da sobom donose sunce gde god je dosao. Santic je u svom Mostaru izgledao kao velmoza, koji je onde gde je zivio istovremeno i vladao.
======================================
BIR HADŽI-BOBO
Atanasiji Šoli
Svi mi vele: bolan, dozovi se tobe!
K'o da nema tobe u Bir Hadži-Bobe,
Kao da sam neki dinsuz bez imana,
Te ne slušam, sankim, sure iz Korana!
A ja davno, biva, klanjao na Ćabi
I znam sve što kažu hodže i ćitabi!
Pa što će mi ludi nasijat uleme
Kad Bir Hadži-Bobo hasul je u sveme?!
Ili je to đunah što dunjaluk volim?
Što se za dunjaluk svom Alahu molim?
Što mi hućum dođe pa po heftu dana,
Sam u bašti slušam bumbule sa grana,
Kako haber daju s đula i behara
A ja merak vežem golem bez karara:
Uz nargilu pušim i rakiju pijem, -
Bumbulovom pjesmom džan i hudžud grijem?!
Pa da li je s toga na me haram pao,
Što ja volim ono što je Allah dao
Il' me belćim zato susretate mrko,
Za ženskim iksanom što ja, beli, crko'?
Što su za me, butum, sve mahale čule,
Što curama bacam u mušèbak đule?
I što one meni selam čine same
Pa narančom žutom hitaju se na me,
A ja činim hvalu i dovu Alahu,
Što žensko čeljade stvori na dunjahu?
Pa da li je s toga na me haram pao,
Što ja volim ono što je Alah dao?!
Neka žive mudri u svome haráru,
A ja ću i dalje 'vako u beharu
Slušati gdje bumbul pjesmom trese grane,
Kako haber daje na četiri strane,
I ko ima srca na ljubav ga zove,
Da ljubeći čini svom Alahu dove!
Ja ću tamo gdje mi primaju seláme,
Tamo, crne oči gdje gledaju na me
Tamo, gdje je Zejna, Najla i Emina, -
Što ih ljepših nema butum do Vidina!
Ja ću tamo, gdje mi džan i sevdah nude!
Pa nek hasum na me sva mahala bude!
A vi se k'o hodže vladajte u svemu
I hajdete tamo u mudru ulemu,
A ja neću vaših sabura ni tobe,
Jar đunâhâ nema u Bir Hadži-Bobe!
==========================================
Vi mi niste došli u trenutku nekom -
Ja vas u rođenju svom donesoh svijeh:
Kô suze i smijeh, kô čednost i grijeh,
Kao krv i strasti sa plimom i ´sekom.
...Vi ste moga bića nerazdvojni dio -
U dnu duše moje rastete, i s grana
Vašijeh ja plod berem - blago svojih dana,
I bez vas bih samo puki sirjak bio...
Sve dok ste u meni, nikad putem grubim
Neće srce poći... Slavim vas i ljubim,
Vi, zvezde u svodu moje noći trajne!
Vi, jezera moja, što na hridi nage
Moga pusta žića prosipate drage
Rumene korale i smaragde sjajne.-Aleksa
================================================================================
O klasje moje
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju postrapani,
Ko mi te stedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?
Skoro ce zetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi celo,
I u dno duse grom pada i bije.
Sjutra, kad ostri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova ce teci krv iz moje rane -
I snova pati, seljace, i trpi...
Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Pojesce silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, ko psu u sindziru,
Bacice mrve... O, sram i grdoba!...
I niko nece cuti jad ni vapaj -
Niti ce ganut bol pjanu gospodu...
Seljace, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju postrapani,
Ko mi te stedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?
Santic
========================================
Paluba puna.Ruke uzdignute
Pozdrav salju i rupcima masu.
U mnostvu ovih vidim celjad nasu,
Naslonili se na pervaz pa cute...
Zemljaci moji, dokle cete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle
I na nas pade tvrda tuca s neba..."
A zar vam nije zavicaja zao?
"Zao je brate... Bog mu srecu dao...
No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba
==========================================
Mi znamo sudbu
Mi znamo sudbu i sve sto nas ceka,
No strah nam nece zalediti grudi!
Volovi jaram trpe,a ne ljudi-
Bog je slobodu dao za covjeka.
Snaga je nasa planinska rijeka,
Nju nece nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko
U svojoj smrti da nadje lijeka.
Mi put svoj znamo,put Bogocovjeka,
I silni kao planinska rijeka,
Svi cemo poci preko ostra kama!
Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muske uzmete zivote
Grobovi nasi borice se s vama
===================================
Vracanje
Kad mi opet dodjes, ti mi pridji tada,
Ali ne ko zena sto cezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Trazec mekom rukom mesto gde ga boli.
Puna nostalgije beznadezne, duge,
Ne secaj me nikad da bi mogla doci
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponocno sunce iz dubine noci.
Jer ti ne znas, bedna kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje zene
U tvom caru ljubljah sav car neke druge...
I ti bese samo sen necije sene..Ducic
===============================================================
Bosno, nemoj danas oblaciti na se
Zalosno odjelo, no, krepka i vedra,
Primi kosti svoje lijepe djece carske
...I sahrani toplo u majcina njedra.
...Njima humka to je tvoja dijadema
Velicanstva, slave, ponosa i casti!
Iz te drage humke svakoga ce dana
Jedno novo stablo nase snage rasti.
Ako bi nam kada vjeru ocaj skrhô
Na ovome grobu vjeri bice lijeka,
I svijetla i cista, s nebom u dubini,
Poteci ce snőva kô planinska rijeka.
I dodje li koji stranac da te pita
sta najljepse imas, ti, gorda i vedra,
Pokazi mu svetu humku mucenika,
Kô besceno blago materinskog njedra.
Santic.
======================================================
Zaboravimo slike prošlih dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto,
Kad je u ruci ljut jatagan blistô
Poprskan krvlju bratovljevih rana.
Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja potkopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.
Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude,
Pa nek nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.
Uz tvrda rala nek sa njiva naši'
Odjekne pjesma jaka kô val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.
Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijeh će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.
Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile,
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca što nas hljebom hrani.
santic
==================================================================
NA UBOGOM POLJU
Na ubogom polju moga zavičaja
Ne čuje se pjesma veselja i žetve,
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.
Ovoj zemlji gospod sreće dao nije,
Pritiskô je jadom i čemerom dugim;
Dok se sunce rađa narodima drugim,
Nas studena zima razdire i bije.
O, zar nije dosta nevolje i tuge,
I surova pute što reže i bode?!
Vaj, uzaman more naše krvi ode...
Moja jadna zemljo, mi smo i sad sluge.
Gdje su naše muke?... Gdje su naše žrtve?
Zar ne čuje niko: sve jače i jače
Krv naših otaca kako ljuto plače
I kako se tresu one kosti mrtve?
Teško nama!... Eno, tuđin se veseli
I sva blaga naša otima i hara...
I bog mu pomaže i njime se stara,
A naš crni seljak crna hljeba želi.
Na ubogom polju svoga zavičaja
On ne pjeva pjesmu veselja i žetve...
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.
=======================================================
ELEGIJA
Zasto se meni javljas tajno
Kada mi dusa tiho sniva?
I zasto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zasto me kroz noc stanes zvati,
I sta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam nista dati,
O, ja sam pusto pepeliste.
Sve sto sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve sto sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duse svoje.
Pa zasto meni stupas snova,
Sta trazis ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Sto nekad na te ruze baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi dusa ne izda'ne.
===================================================
, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA?
O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?
Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veèe,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teèe?
Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaæeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad neæeš dršæati pod maglom
Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?
Il' misliš tamo, u valima burnim -
U tom svijetu, da te dobro èeka,
I da æeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?
Ne idi!... Tamo nema ni boravka!
Proljeæe žarko umrlo je davno...
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.
Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomiæeš krila;
Vrati se, vrati zavièaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!
Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava...
Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anðeo èuva struk bosiljka meka...
Tu ostaj vjeèno! Tu je dobro svako -
Tamo te ljubav i svo blago èeka
=================================================
No ti si tužna... Ja čujem sve jače
Nad tobom kako crni dusi grokte,
Dok tvoje srce premire i plače.
Ja vidim kako svoje gnusne nokte
U njedra tvoja skup hijena rije -
Hoće da čupa i žedno, sve dok te
Teče, krv tvoju da loče i pije...
Ja vidim suze na tvom oku stoje
I glas tvoj čujem, što me bono bije:
"Rojevi moji više se ne roje,
Košnice moje sve su manje, manje,
Jer sve su manja srca djece moje.
Praznika moga jutro sve je tanje;
Pogažena su moja svetilišta;
Plod mojih polja sada tuđin žanje.-Aleksa Santic-
No comments:
Post a Comment